Duhovnost

Čovjek jednom prošaputa Bogu:  Molim te, reci mi nešto. U tom trenutku ševa zapjeva... Ali čovjek to nije čuo. Stoga čovjek uzviknu: Bože, reci mi nešto! Grmljavina se prolomi nebom... Ali čovjek to nije primjetio. Osvrne se čovjek oko sebe i reče: Bože, dopusti mi da te vidim! Sjajna zvijezda zasja... Ali čovjek to nije vidio. I poviče čovjek: Bože, pokaži mi čudo! I život se rodi... Ali čovjek to nije opazio. Već razočaran proplaka: Samo me dotakni i znat ću da si tu! Bog se nasmiješi i pošalje leptira na čovjekovo rame... Ali on samo otrese leptira. I ne shvati čovjek da je Bog u malim, svakodnevnim stvarima oko nas, u roditeljima, prijateljima, pijesku i vjetru...

Zavist je slijepa i nezasita. Drevna istina, kazana i napisana toliko puta, ali samo onaj ko je to na svojoj koži osjetio može da zna i ocijeni svu težinu te istine. U očima zavidna čovjeka ovaj naš svijet je pravi raj, a svi mi ljudi smo blaženi rajski žitelji, jedini on je zarobljenik pakla, lišen mira i sreće i svakog ljudskog dobra. I tu se ništa ne da promijeniti ni popraviti. Dok postoji, on će vam zavidjeti, vama i svim ljudima oko sebe, sve do onog najnesrećnijeg od nesrećnih među živima. Zavidjeće vam i zbog onog što imate ili što biste, prema njegovom sudu, mogli imati, kao i zbog onog čega nemate i nećete nikad imati. Jer, zavidljivci vam često pripisuju dobra i preimućstva kojih nemate, kite vas kao novogodišnju jelku sjajem i bljeskom, samo da bi mogli da tako pravdaju svoje osjećanje gorke zavisti.