Duhovnost

Dok ne shvatimo lažnost smrti, naši će životi ostati lažni. Dokle god postoji strah od smrti, stvarni život ne može postojati. Dokle god drhtimo od straha pred smrću, ne možemo sagledati punoću življenja svoga života. Živjeti mogu samo oni za koje je sjenka smrti nestala zauvijek. Kako može preplašen i dršćući um živjeti? Kad nam se čini da se smrt približava svakog trenutka, kako je tada moguće živjeti? Kako možemo živjeti?

Zahtijevati da neko pamti sve što je ikad pročitao, bilo bi isto što i zahtijevati da sve ono što je ikad pojeo još uvijek nosi u sebi. Od ovoga je živio tjelesno, a od onoga duševno i tako je postao ono što jeste. 

Vidim, iz kontejnera izlazi tamnoputa devojčica duge kovrdžave kose. Ona liči na Botičelijevog anđela. Izranja iz đubreta kao mala Venera iz školjke i mutne morske pene koju je izbljuvao grad.  Devojčica kaže majci: „Nema…“ Ima li kraće i strašnije reči u našem jeziku od tog večnog „nema“? Ta reč predugo traje. Majka kaže: “Pogledaj još malo…” i dete ponovo iščezava u đubretu. Stojim zapanjen tim prizorom. Moj prijatelj, i sam siromašan, nikada ne baca ostatke hleba u đubre. On ih stavlja u plastičnu kesu i polaže pokraj kontejnera. Hleb volšebno iščezava, čim ovaj uđe u kuću. Glad ima četvore oči. Gladni stolećima, kupujemo više hleba nego što nam je potrebno. A, onda ga bacamo. Hleb u đubretu nije dobar prizor. On sluti na zlo. I zlo dolazi. Naši stari su nas učili da podignemo komad hleba koji je pao na zemlju, da dunemo u njega, poljubimo ga i prekrstimo se. Jedanput sam video princezu Jelisavetu kako podiže komad hleba koji joj je pao, kako ga ljubi i krsti se. Dobar,...

"Kada je Buda dostigao Savršenstvo, Prosvjetljenje, pitali su ga: ‘Šta si postigao?’ On se nasmijao i rekao, ‘Ništa - jer što god sam postigao, to je već bilo u meni. Ništa novo nijesam postigao. To je oduvijek bilo tu, to je moja prava priroda. Ali ja se nje nijesam sjećao, nijesam je bio svjestan. Skriveno blago je uvijek bilo tu, ali sam zaboravio na njega'".

Boga možemo izučavati kroz sve i svakoga u univerzumu, jer Bog nije zarobljen u džamijama, hramovima, sinagogama ili crkvama. Ako baš želimo saznati gdje on tačno boravi, možemo ga pronaći samo na jednom mjestu: u srcu onoga ko istinski voli.  To kako doživljavamo Boga direktan je odraz toga kao doživljavamo sebe. Ukoliko pomisao na Boga u nama izaziva strah i krivicu, to znači da iz nas izvire puno straha i krivice. Ako Boga doživljavamo kao punog ljubavi i saosjećanja, mi smo isti takvi.

Središte tvoga srca je mjesto gdje život otpočinje - najljepše mjesto na svijetu.