Duhovnost

Moja je duša moj drug koji me tješi u bijedi i nedaćama života. Onaj koji ne pronađe čovječno vođstvo u samome sebi, iščeznuće u očajanju. Život se pomalja iz unutrašnjosti, on ne dolazi iz okoline. Ljudi teže zemaljskim stvarima, a ja oduvijek čeznem za zagrljajem tvrđave ljubavi koja će me pročistiti svojom vatrom i odagnati nečovječnost iz mojega srca.

Ono dno, ono finalno dno koje treba tražiti ne nalazi se izvan nas, ne nalazi se ni u kakvom narodu, ni u kakvom kolektivu, i ni u kakvom predavanju onome što je izvan nas. Ono se nalazi duboko u nama. Penjanje u visine, nije ništa drugo nego spuštanje do najdubljeg dna vlastitog bića. I tu je konačna istina. 

Mi smo zarobljenici u svijetu (kao u jajetu). Mi smo u svijetu zatvoreni, zatim je ključ bačen i zaboravljen. Sami svijet ne možemo otvoriti. Iz njega ne možemo izići bez nečije pomoći. Potreban nam je neko spolja da ključ nađe, da nas izvede iz zarobljeništva. Otuda veliki učitelji saznanja, gurui, tutori nove svjesnosti, odatle najzad Hristos, Spasitelj, Mesija. Istina je, zapravo da taj ključ nije van nas, taj ključ kojim smo zabravljeni u nama je. Mi to ili ne vidimo iz lijenosti duha, iz straha da nas takvo saznanje ne primora i ne obaveže na traganja koja nam se čine i opasnim i teškim, ili zbog toga što nas privid naše situacije nagoni da ključ smatramo izgubljenim van nas, jer sama logika zatvaranja govori nam da smo zatvoreni u nečemu i da to nešto mora spolja biti zatvoreno. Ključ, u stvari, ključ istine, ključ saznanja, ključ našeg bića, ključ svijeta, nalazi se duboko u nama. A učitelji, tutori, oni koji nam otvaraju oči, ne otvaraju nam oči za ključ skriven van nas, oni n...