Duhovnost

Premda mnogo truda staje utvrditi se u vrlini (dobročinstvu), no za to ona - vrlina - mnogo i nagrađuje i mnogo raduje savjest, i porađa tolike unutrašnje radosti da je to nemoguće nikakvim riječima izraziti. Čini dobro, ali to predaji zaboravu. Zaboravljanje svojih dobrih djela jeste najbezopasniji čuvar njihov. Veću ćeš nagradu dobiti ako činiš dobro ne za nagradu (čak i nebesnu). Od taštine (ponosa, gordosti, samohvalisanja) treba bježatii, a osobito pri davanju milostinje. Milostinja zaražena ovom bolešću nije djelo milosrđa, već samohvalisanje (razmetanje) i nemilosrđe.

Veliki deo patnje u ovom svijetu čiji je uzrok čovjek ne dolazi toliko od svjesne poročnosti, koliko od neznanja, nemarnosti, nepromišljenosti, od prenagljenosti i pomanjkanja samokontrole. Veoma često jedan trenutak sabranosti ili mudrog promišljanja spriječiće dalekosežne posledice u vidu patnje ili osjećanja krivice. Pauzom prije akcije, na način gole pažnje koji je već postao navika, bićemo u stanju da uhvatimo onaj presudan, ali kratak momenat u kojem um još uvijek nije odlučio o konačnom smjeru akcije ili definitivnom stavu, već je još uvijek otvoren da primi pravi smjer. Već sledeći trenutak može izmijeniti situaciju, dajući konačnu prevlast negativnim impulsima i pogrešnim procjenama koje izviru iz nas ili povređujućim uticajima spolja. Gola pažnja usporava ili čak zaustavlja prelaz od misli do akcije, ostavljajući više vremena za zrelu odluku.  Takvo usporavanje ima vitalnu važnost, dok nekorisne, uvredljive i loše riječi i djela posjeduju prejaku spon...

Ako treba da izaberemo između zadovoljstva i udobnosti u spoljašnjem svijetu, sa jedne strane, i smirenosti, unutrašnje slobode i krajnje sreće, sa druge, treba da se odlučimo za ovo drugo. Jer ako smo u stanju da ih u sebi pronađemo, tada će se i spoljašnji svijet postarati sam za sebe. Čak i kada imamo udoban i prijatan spoljašnji život, ako je naš unutrašnji mir poremećen, nijesmo u stanju da uživamo u svemu tome što imamo oko sebe.