Duhovnost

Meni je jedino stalo do toga da volim svijet, da ga ne prezirem, da ne mrzim ni svijet, ni sebe, da na nj, na sebe i na sva bića mogu da gledam sa ljubavlju i sa divljenjem i sa strahopoštovanjem.

Išao sam ulicom, kad me zaustavi prosjak, oronuli starac. Upaljene, suzne oči, pomodrele usne, odrpane rite, nečiste rane. O, kako je bijeda bezobrazno oglodala to nesrećno stvorenje. Pružio mi je crvenu, oteklu, prljavu ruku... Ječao je, vapio za pomoć... Počeo sam da preturam po džepovima... Ni novčanika, ni časovnika, čak ni maramice... A prosjak je čekao... I njegova ispružena ruka lako se njihala i podrhtavala. Izgubljen, zbunjem, krepko sam stegao tu prljavu, drhtavu ruku.. "Ne zamjeri, brate; nemam ništa, brate". Prosjak zaustavi na meni svoje upaljene oči; njegove se modre usne osmjehnuše - i on sa svoje strane stisnu moje hladne prste. “Šta ćeš, brate, - promrsi on - i na tome ti hvala. I to je milostinja, brate”. Shvatih, da sam i ja dobio milostinju od svoga brata.