Duhovnost

U današnje vrijeme, samoća je sušta potreba. Aristokratizam duha. Samo u samoći se može izgrađivati ličnost, uživati u muzici, dobroj knjizi, u dugim šetnjama, u prirodi… Kultura gomile ne priznaje ličnost, posebnost, individualitet. Ni kvalitet. Gomila ima samo jedno, najčešće iz određeneg centra (partijskog, institucionalno religijskog, struktura vlasti, društveno važećeg…) nametnuto mišljenje, jedan pogled; uvijek je isključiva, nasilna. Masa ljudi je uvijek nenaklonjena svakome izvan nje, svakom pojedincu. Ako pažljivo posmatramo ljude koje u svakodnevnom životu smatramo za mirne, dobre, primijetićemo da oni kad su sami ili kad se nalaze u “svom“ društvu, ponašaju mnogo drugačije, bolje, nego onda kad se nalaze u masi. Svako je barem jednom u životu imao iskustvo da u susretu sa nervoznim, bijesnim, negativnim ljudima, i sam postane neraspoložen. I oni veoma mirni ljudi, nimalo zli, iznenada postanu bijesni kada su u takvoj, bijesnoj gomili. A kada ih kasnije pitate zašto su bili ...

Jednog dana pročitah jednu knjigu i cio život mi se promijenio. Još na prvim stranicama osjetih moć knjige toliko da mi se učini kako mi se tijelo od stolice i stola za kojim sam sjedio odvojilo. No, uprkos osjećaju da mi se tijelo odvaja od mene samog, kao da je moje biće potpuno i kao nikad do tada bilo na toj stolici za stolom, i ne samo u mojoj duši, knjiga je svoj uticaj pokazivala u svemu što me sačinjavalo. Toliko moćan uticaj da sa stranica koje sam čitao, osjetih kako mi u lice šikljaju svjetlosni zraci: Svjetlost koja je istovremeno i pročišćavala i pomućivala svu moju svijest. Pomislih kako ću sa tom svjetlošću iznova stvoriti sebe, osjetih da ću sa ovom svjetlošću skrenuti sa puta, u toj svjetlosti zapazih sjenu života koji ću kasnije upoznati i kojem ću se kasnije približiti.

Zavist je kao korov, dovoljno je da je pustiš da se rasprostre na jednoj tački, odmah će naseliti cijelo srce. Ne uvija se oko njega kao bršljan, već ga buši oštrim vrhovima. Ona je ta koja upravlja našim riječima i našim djelima. Sve ono što stoji između neke sitne kletve, naizgled nevine, i nasilja njen je plod. Zavist ima moć razarajućeg otrova i sposobnost prilagođavanja jednako ubistvenog virusa.Uništava sve oko nas ali i nas same, stvarajući nesreću. I nije dovoljna vjera, nijesu dovoljne dobre namjere. Da bi smo je držali dalje od sebe valja biti stalno na oprezu. Ispitivati sebe, svoje misli, pokrete srca, čak i one koji su naizgled najneviniji...

Negdje duboko zapretena u djetinjem biću leži jedna ćelija u kojoj tinja besmrtnost. A odmah do nje, u neposrednom susjedstvu, druga ćelija u kojoj drijema smrt. One žive u dobrim susjedskim odnosima. I naizmjenice se javljaju, oglašuju se iz dubine - naša vječita popudbina i naši stalni saputnici, od početka do kraja. Njihov naizmjenični dvopjev jeste predivo našeg života.