Duhovnost

Ako ljubav, radost, ljepotu i toplotu ja sam sobom ne nosim - neće mi ih ni drugi dati. A ja, sa srcem punim blaženstva, neću drugoga usrećiti ako on stoji preda mnom hladan i bez snage.

Radite svoj posao ne gledajući ni lijevo ni desno, ni iza sebe ni preda se, ali svoj cilj postavljajte visoko, i tražite malo od svijeta oko sebe (što manje, to bolje!), a mnogo od sebe i svoga djela. Uvjeren sam da je većina od nas od početka udarila sebi suviše malen i suviše blizak cilj, i da je više i bolje mogla od onoga što je željela da uradi i postigne. Želite mnogo, težite smjelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama. Težite smjelo ka savršenstvu velikih djela... Ciljevima svojim živite… Često pomišljajte da je život jači i svijet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage. Htjeti daleko i željeti mnogo, kad je riječ o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije grijeh, nije opasno. Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači iznevjeriti i sebe i druge, ostati dužan životu. ...

Znajte da nema ničeg višeg, i jačeg, i korisnijeg za budući život nego kakva lijepa uspomena, a naročito koja je ponesena još iz djetinjstva, iz roditeljske kuće... Jedna tako divna, sveta uspomena, očuvana iz djetinjstva, možda je baš najbolje vaspitanje. Ako čovjek ponese mnogo takvih uspomena sa sobom u život, onda je taj čovjek spasen za cio život. A ako makar i samo jedna lijepa uspomena ostane u našem srcu, i to nam nekad može poslužiti kao spas.

Trudio sam se usrdno da se ljudskom djelovanju ne smijem, da ga ne oplakujem i da ga ne prezirem, nego da ga shvatim.

Slijepo se bacivši na osvajanje spoljašnjeg svijeta, zaokupljen samo time kako će upravljati stvarima, čovjek je konačno sam sebe postvario, pošto je pao u sirovi svijet u kojem vlada slijepi determinizam. Predmeti su ga gurali, i kao igračka samih okolnosti čijem je stvaranju doprinio, čovjek je prestao da bude slobodan i postao jednako bezimen i bezličan kao i njegova oruđa. Više ne živi u iskonskom vremenu bića, nego u vremenu sopstvenih časovnika. To je pad bića u svijet, to je ospoljenje i uprošćavanje njegovog postojanja. Osvojio je svijet ali je izgubio samoga sebe. Sve dok ga tjeskoba ne probudi, makar se probudio u svijetu košmara. Nesiguran i nespokojan, iznova traži put do samoga sebe, kroz pomrčinu. Nešto mu šapuće da je uprkos svemu slobodan ili da to može biti, da on u svakom slučaju nije isto što i zupčanik. Pa čak i činjenica da je otkrio kako je smrtan, turobno uvjerenje da je shvatio sopstvenu konačnost, takođe je na izvjestan način utješno, jer mu na kraju kra...