Duhovnost

Postiji jedan put između glasa i prisutnosti, kojim teku informacije. Pri disciplinovanom ćutanju, on se otvara; sa rastrojenim pričanjem, on se zatvara. Govori malo! Uči riječi vječnosti. Idi izvan svojih zbrkanih misli i pronađi veličanstvenost raja. Zaustavi sada riječi.Otvori prozor u centru svojih grudi, i pusti da duh leti unutra i van. Ćuti sada. Neka Onaj koji je stvorio riječi govori On je načinio vrata. On je načinio bravu. On je takođe napravio i ključ.

Ideš na kupanje na svetim mjestima sa pakosnim mislima i tijelom lopova. I dok ćeš jednim dijelom biti  opran, drugi se još više prljaju. Spolja postaješ čist kao tikva, ali je u tebi sam otrov. Svetac je blagosloven i bez kupanja, jer lopov ostaje lopov, čak i poslije kupanja. Kako Neobmanjivi može biti obmanut kupanjem na svetim mjestima ili formalnim milosrđem, ili samim znanjem ili samim očišćenjem?  

I, uopšte, pitam se, zašto i po kojoj nedokučivoj zakonitosti pamtimo? Po čemu neka sasvim sitna, tričava stvar u nama probudi neobjašnjiv interes, zašto nam se neizbrisivo ureže u pamćenje? Vrijeme zbriše i takve stvari koje su bile izuzetno važne, pa i presudne u našem životu. Ili ih se sjetimo u velikim razmacima, blijedo i bez naročitog odjeka u nama, a i to najčešće tek na kakav spoljašnji uticaj. Sjetimo ih se bezbolno, nezainteresovano, kao da su se desile drugome, a ne nama; često sa prekorom zbog tog zaborava i s grižom savjesti zbog te bezbolnosti. Nasuprot tome, neotkupivo pamtimo kakvu beznačajnu tricu – šare tepiha u gluvoj najamnoj sobi po kome smo, neke daleke jeseni zamišljeno gazili, u jednoj od onih “bezizlaznih” situacija što gotovo periodično nastupaju; ili bjelkasti čuperak dlačica u trepavici noćnog portira zabačenog hotela u kome smo nekad prenoćili samo jednu noć. Blagodat zaborava i okrutnost pamćenja leže van naše vlasti. Bez naše zasluge i bez naše krivic...