Duhovnost

Bog ima pune ruke posla s dovršavanjem vašeg posla, kako vanjskog, tako i unutrašnjeg. On je u potpunosti zaokupljen vama. Svako ljudsko biće je proces koji se polako, ali neizbježno kreće prema savršenstvu. Mi smo svi nedovršena umjetnička djela koja čekaju svoj završetak, ali i nastoje biti dovršena. Bog se bavi svakim od nas ponaosob zato što je čovječanstvo umjetnost nalik na vrhunsku kaligrafiju u kojoj je svaka tačka jednako važna za kompletni utisak.

Nekada davno sva ljudska bića bila su bogovi, ali su tako zloupotrijebili to svoje božanstvo da je vrhovni bog Brama odlučio da im ga oduzme i sakrije ga tamo gdje ga nikad neće naći. Ali, pitanje je bilo gdje sakriti njihovo božanstvo? Zato je Brama sazvao savjet bogova da bi mu oni pomogli da odluči. "Hajde da ga zakopamo duboko u zemlju", rekoše bogovi. Brama odgovori: "Ne, to ne valja jer ljudi će kopati zemlju i naći će ga." Onda bogovi predložiše: "Da ga potopimo u najdublji okean?" Brama se nije složio: "Ne, ni tamo", reče, "jer će oni naučiti da zarone u okean i naći će ga." Bogovi će na to: "A da ga odnesemo na vrh najviše planine i tamo sakrijemo." Ali, Brama je i ovoga puta odgovorio: "Ne, ni to nije dobro jer će se vremenom popeti na svaku planinu i opet će preuzeti svoje božanstvo." Onda bogovi odustaše i rekoše: "Ne znamo gdje da ga sakrijemo pošto, izgleda ni na zemlji ni u moru nema mjesta do ko...

Sve što gledam ispunjava me zadovoljstvom koje na mahove prelazi u oduševljenje. "Dobar dan, ljudi! Srećan vam posao!" — nešto tako ili slično htio bih da kažem svima oko sebe, ali kratko i tiho, tako nekako da svi to shvate i prime, a ja da ne privučem pažnju na sebe (toga se pribojavam!) i da me prolaznici ne posmatraju čudno.

Njemački pjesnik Rajner Maria Rilke boravio je neko vrijeme u Parizu. Išavši na univerzitet, svakog dana je sa svojom prijateljicom Francuskinjom prolazio vrlo prometnom ulicom. Na tom putu, iza jednog ugla, redovno je sjedila neka prosjakinja koja je od prolaznika tražila milostinju. Sjedila je uvijek na istom mjestu, nepomična kao kip, s ispruženom rukom gledajući u zemlju. Rilke joj nikada ništa nije udijelio, dok je njegova prijateljica znala spustiti koji novčić. Jednog dana mlada žena začuđeno upita pjesnika: -Zašto nikada ništa ne daš onoj sirotici? ... -Trebali bismo udijeliti nešto njezinom srcu, a ne u ruke - odgovori pjesnik. Sljedećeg dana Rilke se pojavi s prekrasnom, tek procvalom ružom. Stavi je prosjakinji u ruku i htjede proći. Tada se dogodi nešto neočekivano. Sirotica podiže oči, pogleda pjesnika, brzo ustade, uze njegovu ruku, poljubi je, te ode stežući ružu na grudima. Cijelu tu nedjelju dana je nijesu vidjeli. Osmog dana pojavila se na istom uglu. Bil...

Život je poput putovanja vozom.... ljudi ulaze i silaze. Prilikom zaustavljanja voza dešavaju se prijatna iznenađenja. Čovjek proživljava srećne trenutke ali ima i nezgoda, nesreća i žalosti. Kad se rodimo zakoračimo u voz. Susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tokom cijelog našeg putovanja. Na primjer naši roditelji. Nažalost, istina je sasvim drugacija. Kad tad, oni će sići s voza i ostaviti nas bez svoje ljubavi, naklonosti, nježnosti, prijateljstva i društva. Međutim, u voz će ući druge osobe koje će nam biti jako važne - to su naša braća i sestre, naši prijatelji i ljudi koje ćemo sresti i zavoljeti u svom životu. Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Drugi pak u svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali u vozu ima i onih koji su uvijek pri ruci i spremni su da pomognu onim ljudima kojima je potrebno pomoći. Mnogi nakon svog silaska s voza ostavljaju iza sebe trajnu čežnju, mnogi nas sunovraćaju u duboku nev...