Duhovnost

Sveti spisi, književna djela, muzika, umjetnička djela, nikada neće ispuniti svoju pravu svrhu ako im je jedini cilj intelektualno zadovoljenje. Mada “hrana” može da bude ista, način na koji hranimo svoj intelekt značajno se razlikuje od načina na koji hranimo svoje srce. Ne mijenjaju se srce i unutrašnje težnje duha ni pri najpažljivijem i bespristrasnom izučavanju bilo kojeg filozofskog, religijskog ili umjetničkog djela. Možemo da odlično izučimo i zapamtimo sve svjetske filozofske, religijske i umjetničke sisteme, a da se ipak pridržavamo pređašnjih temelja života. Na periferiji našega saznanja i intelekta odraziće se ti sistemi, pa ipak da ostane nedirnuta životna dubina našeg srca i naše savjesti. Ti sistemi i mišljenja doticaće se intelekta, ostaviće traga u svijesti, pa će se izgubiti u onoj apstraktnoj oblasti iz koje su i došli. Čovjek ostaje to što jeste, u ma kakvom se sistemu ili haljinu ljudske misli obukao. Haljina mu neće izmijeniti njegovo biće. A ta haljina, tj. svak...

Svaki čovjek se u jednom trenutku zapita zbog čega je rođen, ko je on, šta mu je sudbina namijenila?... Iza ovih pitanja o smislu i značenju stoji osjećaj zapreten negdje duboko u nama, koji, iako potisnut, ne prestaje da postoji, pita se, i sluti da ipak mora da postoji nešto više od ovoga što nam se čini da jeste. I upravo ta slutnja da istina o nama ne leži samo u našem tijelu, spoljašnjem izgledu i materijalnim potrebama, približava nas onom što čini našu suštinu i što se samo ponekad otkriva u dodiru sa nekim drugim, dubokim i čistim, ili kroz neko stvaralaštvo, pjesmu, stih, muziku, sliku... To u trenutku može da ostvari magični spoj sa našom dušom, ostavljajući onaj nezaboravni utisak na nas sa kojim se sve naše dotadašnje fizičko postojanje opravdava. U tim trenucima spoznaje, otkrovenja i nadahnuća, možemo da osjetimo kako se dodir svetosti, nekad svetački lik, nekad jedna muzička fraza, slika ili stih na nekakav čaroban način spajaju sa našom dušom, sažimajući sav naš život ...