Duhovnost

Važno je razlikovati potrebe i želje. Potreba imate malo, a  želja možete imati neograničeno mnogo. Da biste postigli  slobodu i blaženstvo, zadovoljavajte samo svoje potrebe.  Prestanite stvarati beskrajno mnoštvo želja i iluziju lažne  sreće. Posvetite se potrazi za trajnom srećom ili blaženstvom.  Nepromjenjiva, besmrtna duša skrivena je iza zaslona  vaše svijesti, na kojoj su naslikane mračne slike bolesti,  neuspjeha, smrti i tako dalje. Podignite veo prividne promjene  i usidrite se u svojoj besmrtnoj prirodi. Ustoličite  svoju hirovitu svijest na unutrašnjoj nepromjenjivosti i smirenosti,  na Božjem prijestolu. Neka vaša duša danonoćno  zrači blaženstvom. Razmislite na trenutak što je Isus mislio kad je rekao: "Pusti mrtve nek' sahranjuju svoje mrtve." (Evanđelje po Mateju 8:22) Želio je reći da je većina ljudi mrtva, ali toga nijesu svjesni! Nemaju ambicija, podsticaja, duhovnog entuzijazma ni živo...

Niko danas ne zna kolika je bijeda i poniženje ne smjeti ostati sam sa sobom. Niko ne zna kolika je nesreća nikad ne čuti u samoći kako teče sopstvena krv kroz naše vene i slepoočnice, ni kako se čuju koraci naših sopstvenih misli u tišini samoće, u kojoj sve prokaže i progovori. Ima tišina kojih se sjećam više nego najljepših riječi. Onaj ko navikne na samoću, prekida sa svijetom, kao što čedan prekida sa poročnim, ili čist sa nečistim. Kome se god u duhu nastanila jedna velika ideja ili u srcu veliko osjećanje, on se povlači u samoću šume i polja, ili u jedan ugao sobe, da tu sazru, u njemu, njegove najveće istine.. Sujeta se liječi samo samoćom. Samotnik je jedini gospodar samog sebe. Bog obitava u pustinji i tamo ga svi nađoše. Mržnja ne klija drugdje nego po putevima hučnih gomila i u huci jezika. U samoći nema mržnje. Osamiti se znači očistiti. Sve u samoći postaje uzvišeno, najviše, najdublje. Ako je čovjek filozof, on se predaje samoći da bi znao cij...

Taj svijet koji ne zadovoljava ni najnevinije težnje čovjekove duše, taj svijet u kome ona skoro na svakom koraku nailazi na otpor, na neuzvraćenu ljubav, taj svijet u kome ona ne nailazi čak ni na razumijevanje svoje najbliže okoline, nije njen pravi svijet. Otuda su se ljudi i povlačili iz svijeta u samoću. Tu, u predanoj i dubokoj molitvi ponirali su u jedan širi svijet, u kome se – po riječima jednog od njih – „razmiču granice prirode, otvaraju tajanstveni izvori poznanja i pred dušom prostiru beskrajni horizonti“. Tu su se duhovno sjedinjavali s Beskrajnim, tu je srce nailazilo na umirenje i duša uzajamnost i punoću. Otuda i danas namučene duše prevazilaze u molitvi uske granice ovoga svijeta i dobijaju ono što im svijet ne može dati – poniranje u onaj pravi, beskrajni i vječni život. „Kao mirisna rosa, kao mana nebeska pada na bogoozarenu dušu blagodatna sila. Kao dragocjeni biseri rone se suze radosti od dodira s Bogom. Tu je tiha čežnja za nebom, vječno traženje i vje...

Ko nije osjetio blagodeti samoće ako je imalo postao individua i naučio da cijeni individualnost! Ne može se zamisliti nijedan iole kreativan čovjek, da ne govorimo o značajnim umjetnicima i naučnicima, koji nije svjesno i namjerno tražio samoću da bi u miru i usaglašenosti sa sobom poveo neophodne i plodne dijaloge sa sobom, pokušao da iz relativne udaljenosti objektivnije osmotri sebe i društvo, i sebe u društvu, i iznad svega, kada je u pitanju stvaralaštvo, da ostvari slobodnu komunikaciju svjesnog i nesvjesnog bića. U samoći čovjeku se otvara put u sopstvenu dubinu, i ako on uspije da siđe u nju bez straha i zaziranja, vratiće se obogaćen na površinu i tek tada, kada je otkrio svoje Ja, imaće otvoren i pravi put prema bližnjem, prema Ti. Gete je ovo izrazio jednostavnim riječima: “Ako samo jednom mogu da budem na pravi način sam, tada neću biti više usamljen”.

Želite li probuditi cijelo čovječanstvo, probudite cijelog sebe. Želite li eliminisati patnje u svijetu, eliminišite sve što je mračno i negativno u vama samima. Zaista, nema većeg dara koji možete dati svijetu od lične transformacije. 

Djelovanje Maje (iluzije) takođe se da uočiti u navici uma da pridaje nekoj stvari drugačiji značaj no što ova u stvari ima. To se događa onda kada se rituali, ceremonije i druge spoljašnje religijske prakse počnu tretirati kao cilj, a ne kao sredstvo. Rituali i ceremonije imaju svoju vrijednost kao sredstva koja vode cilju, kao nosači života i medijumi njegovog ispoljavanja. Proglašavajući ih za Istinu, čovjek im pridaje preveliki značaj koji im svakako ne pripada. U trenutku kada rituali i ceremonije postanu važni sami po sebi, oni počinju da sputavaju život umjesto da predstavljaju izraz životnosti