Duhovnost

Gotovo uvijek na predstave velikih djela poezije odlazim sa zebnjom. I najčešće se s predstave vraćam s još jedanput potvrđenim uvjerenjem da istinski velika djela dramske poezije ne bi trebalo prikazivati, da njihov goli tekst ne treba nikakve integracije ili nadopune, da su ona i bez ‘scenske realizacije’ potpuno realizirana, u sebi cjelokupna, sama sebi dovoljna, dokraja dorečena. Koliko smo puta, poslije pretrpljene predstave, u noćnoj tišini naše sobe posegnuli za knjigom na polici da između dviju sklopljenih stranica opet nađemo ona velika mjesta koja su nam na predstavi prikraćena.

…Zasluga pripada onome koji se stvarno nalazi u areni, čije je lice umrljano prašinom, i znojem, i krvlju; koji se hrabro bori, koji griješi, koji iznova doživljava neuspjehe, ali je pun vatrenog oduševljenja, duboko odan i spreman da se žrtvuje. Zasluga pripada onome koji će u najboljem slučaju tek na kraju upoznati slast postignute pobjede i ostvarenja visokog cilja; ili će, u najgorem slučaju, ako doživi neuspjeh, bar dostojanstveno pasti. I zato, njegovo mjesto nikad neće biti s onim hladnim i bojažljivim dušama koje nikada nijesu upoznale ni pobjedu ni poraz.

Kasno je. Ležiš u krevetu i ne možeš da zaspiš. Ulica je mirna, s vremena na vrijeme vjetar u baštama pomjeri drveće. Negdje zalaje pas; udaljenom ulicom prolaze kola. A sna nema. Ne pomaže ti da ideš gore-dolje, da ustaneš i ponovo legneš. To je jedan od onih časova u kojima nema načina da pobjegneš od samog sebe. Tobom će zagospodariti misli i kretanja duše, a društva nema da se, kao obično, ispričaš. Onome ko je u tuđini, pred oči izlaze kuća i bašta u domovini i djetinjstvo, šume u kojima je proživio najslobodnije i najnezaboravnije dječačke dane, sobe i stepeništa na kojima se čula graja njegovih dječačkih igara. Slike roditelja, strane ozbiljne, ostarele, sa ljubavlju, brigom i tihim prekorom u očima. Pruža ruku i uzalud očekuje da i njemu neko pruži desnicu, prekrivaju ga velika tuga i usamljenost; izranjaju i drugi likovi i u nesigurnim i ozbiljnim raspoloženjima ovih sati čine nas, gotovo sve, tužnim. Ko u mladosti nije zadavao brige svojim najbližima, odbijao ljuba...