Duhovnost

Ako želiš biti pozer i nečija kopija, možeš. Samo se pusti k’o tikva niz vodu. Ako želiš živjeti prosječnim životom – možeš. To nije loše. Ako si na to pozvan. Ali ako u sebi osjetiš neke druge melodije... melodije koje nijesu od “ovoga svijeta”.. note koje je Kompozitor stavio u tebe.. neku pjesmu koja se krije duboko u tebi… Molim te, otpjevaj je. Pjevaj je najglasnije što možeš. Radi sebe. Možda će se mnogi smijati tvome glasu i neće htjeti plesati na taj ritam, ali ti ćeš se zadnji smijati. Napaćen, ranjen, umoran… dati život za svoju pjesmu. I doći Gore – i reći – “Evo me, Bože, ja sam pjevao.” A On će reći – “Znam, dok si ti pjevao, ja sam plesao”.

Zašto se samoća u ovome svijetu većinom prepoznaje kao odbljesak tuge, kao nešto što samim svojim postojanjem donosi uznemirenost i budi strah? Razlog leži u tome što se ona ne vidi u svojoj punoći, ne shvata njena dubina, samoiscjeliteljska i samospoznajna veličina. Kada bi čovjek spoznao da samoća ne postoji sve dotle dok ima barem jednog pravog, iskrenog prijatelja – sebe, i dok se taj prijatelj želi družiti sa njim, život bi mu se pretvorio u uživanje. Jer prava samoća počinje tek kada izgubimo to prijateljstvo, kad se naš prijatelj, naše ja, ne želi družiti sa nama, kad mu je za ispunjenje potreban drugi - tek tada možemo reći da smo iskusili samoću u njenom punom strahu i snazi.

Koliko ja imam osmjeha, toliko niko ne može imati ružnih riječi, ni sitnih malih pakosti da mi na bilo koji način našteti. Osmjeh za sve, i za dobro i za zlo, pa ko duže izdrži.