Duhovnost

Osjećate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno, pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Ima ljudi koji izazivaju i potiču ono najbolje u nama i drugim ljudima. Katkad ih možemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruženi, po sretnim pričama ili pjesmama, ili po glazbi kojoj uče djecu. U njihovoj blizini nema mržnje, ljutnje ili ružnih riječi. Okruženi su dobrotom. Oni nas uče kako živjeti, kako se radovati, kako voljeti.

  Izvjesne osobe čovjek nalazi samo jednom u životu. Samo jednom. Takve se stvari ne ponavljaju.

Na mahove, usred aktivnog života, osjetim odjednom kako sve odlazi, kako stvari napuštaju svijet i čovjek čovjeka. Tada se vraćam svojoj samoći, pravom zavičaju moje svijesti. A moja samoća, to nije tišina i nepomičnost, mrak i besvijest; to je vapaj i kliktaj svih ljudskih sudbina i životnih zahtjeva, od postanka svijeta do danas, to je vihorno kruženje bezbrojnih sunaca, prema kojima je ovo što nas grije samo igračka, to je brujanje miliona vasionskih zvona u kojima su planete klatna. I kroz tu vasionu bez kraja i imena, poboden je, od vrha do dna, kao stožer, mač od svjetlosti — moja svijest.

Čovjeka ubijaju često i mržnjom. U jednom širem ili užem krugu ljudi mržnja se gaji, održava, širi, jača i usredsređuje toliko i dotle dok se ne stvore sredstva i ne pronađu ruke koje će stvar okončati i ubistvo izvršiti. Ali čovjeka je mogućno ubiti i - nerazumijevanjem. Dugim, upornim, doslednim odsustvom razumijevanja. Sredstvo je sigurno kao i mržnja, samo dejstvuje nešto sporije, ali su zato muke teže i strašnije. Čovjek-žrtva ne padne od jednog udarca, nego presvisne. I još, povrh svega, često u očima neupućenih izgleda kao da dobrim dijelom i sam snosi krivicu za svoju sudbinu