Duhovnost

Sa prijateljima je kao sa svime što živi: i prijateljstvo kuca kao živo srce, orošeno vrelim krvotokom, magnetizirano trajnom čežnjom za dragom toplinom ljudskog daha, nošeno krilima simpatije, i tako se prijateljstva talasaju u neprekidnom strujanju osjećaja, misli, ljubavi koja, dok traje, žubori kao gorsko vrelo.

U istinskoj ljubavi nema kopije. Kada sunčevi zraci udare u zid, zid sija i lijep je. Ali ova ljepota, ovaj sjaj nije u zidu, već u suncu. Čak iako se zid sruši, ljepota je vječna u suncu. Tako, ti moraš dati svoje srce suncu, a ne ciglama.

Vrijeme je da se penje, da se napreduje za stepenicu više, iako ni prethodna stepenica nije još potpuno osvojena ni utvrđena kako treba. Govoriti malo, ne govoriti zlo, glupo, površno ni uzaludno, ili čak ne govoriti uopšte. Sve su to stepenice na putu ličnog napretka i usavršavanja koje u toku života, kao teren u ratu, osvajamo, gubimo i ponovo osvajamo. S godinama, tačnije rečeno sa starošću, koja nastupa polako i tiho kao sumrak na zemlji, krv hladni, nagoni odumiru, savlađujemo se i obuzdavamo lakše, tako da i bez svoje velike zasluge govorimo manje, možda razumnije i čovječnije. Ali to nije dovoljno. Vrijeme je da se pređe na postizavanje višeg stepena, a to je: unutarnje ćutanje. Šta vrijedi što mudro držimo jezik za zubima, ako u nama još sve vri od oštrih sudova i brzopletih replika koje ne pokreću naš jezik i ne prelaze preko usana, ali potresaju i paraju našu unutrašnjost? Često mogu da se vide takvi starci koji smireno i prepodobno ćute, ali im se u pogledu ili u podrhtavan...