Duhovnost

Uvijek sam se čudio lakoći sa kojom praštamo sebi i zaboravljamo svoje nedobre postupke, sve od sitnih grešaka prema drugim ljudima do velikih i ružnih nezahvalnosti i nevjerstava ili do sebične ravnodušnosti prema svemu što se dešava oko nas. Svi mi u tom griješimo, neko manje, neko više, a neki su tu sposobnost razvili do te mjere da izgleda kao da imaju već unaprijed spremljenu indulgenciju za svaki svoj grešan postupak prema bližnjemu. I ta naša spremnost i vještina da za takve svoje greške i prestupe olako nalazimo izvinjenje ili čak opravdanje mogu dobro da posluže kao mjera opšte ljudske vrijednosti svakog od nas.

Slabi ne mogu opraštati. Oprost je odlika velikih.

Bivši zatočenik koncentracionog logora susreo se poslije mnogo godina sa svojim starim drugarom sa kojim je preživio to tregično iskustvo. „Jesi li oprostio nacistima?“, upitao ga je prijatelj. „Da“, odgovorio je čovjek. „E ja nijesam, i nikad neću. Mrzim ih iz dna duše i rado bih se osvetio   kad bi mi se pružila prilika. „U tom slučaju“, blago je rekao prvi logoraš, „ti si i dalje njihov zatočenik“.