Duhovnost

Život fizičkog tijela prestaje onda kada se istroše sve impresije kojima je bilo predodređeno da se ispolje u toj inkarnaciji. Kada duša napušti fizičko tijelo, preostaju samo um i ego sa svim impresijama nakupljenim za vrijeme zemaljskog života. Tada započinje jedan novi proces, proces misaone retrospekcije zemaljskih iskustava kroz oživljavanje impresija vezanih za zemaljski život. Smrt mu dođe nešto kao odmor između dvije inkarnacije. U tom međustanju između dvije inkarnacije, svijest duše usmjerena je na prikupljene zemaljske impresije i obuzeta je njihovim proživljavanjem. Zadovoljstvo i bol se doživljavaju u mnogo intenzivnijem stanju nego za vrijeme boravka u grubom tijelu, pa se ovakva subjektivna stanja pojačanog zadovoljstva, odnosno patnje, nazivaju pakao i raj. Pakao i raj su, dakle, stanja uma, a ne stvarna mjesta. Stanje pakla i stanje raja prestaju onda kada svijest prođe sve utiske koje je ponijela sa sobom iz života na zemlji. Ovo ima svoju svrhu u tome što ...

U svojim višim dimenzijama, prije inkarnacije u tijelo, duša je svjesna sebe i svoje Božanske suštine. Smisao čovjekovog postojanja je da se ovdje za života probudi i postane svjestan svoje duše koja je emanacija Božanske cjeline. Tada Božanska cjelina postaje potpuna u čovjeku, ispoljava se kroz njega. Tada Bog postaje čovjek i čovjek ostvaruje Boga na ovom svijetu koji tako postaje ispunjen Božanskim prisustvom.

Posvećenik i kada nesebično služi, mora stalno da bude na oprezu. On treba da njeguje skromnost, poštenje i iskrenost. To što čini, čini ne da bi sebe istakao, nego zato što u srcu gaji istinsku ljubav. Kada je ispunjen ljubavlju, ta ljubav mu daje snage da uspostavi savršeno skladne odnose sa ostalim posvećenicima, bez trunke ljubomore. Jer, kada među duhovnim saradnicima nema sklada, gube se duhovni ideali. Takođe, kada je služenje lišeno ljubavi, ono počinje da se obavlja iz osjećaja dužnosti, kao što se u zemaljskim institucijama posao obavlja za novac. U društvenim institucijama, ljudi rade za platu. Njih na efikasnost tjera dužnost. Zato njihov rad ne može zračiti unutrašnjom ljepotom, kakva spontano izvire iz ljubavi. Zato nemojmo živjeti i raditi vođeni egoističnom sviješću, već osjećajući u sebi Njegovo vođstvo i snagu.