Duhovnost

Svaki razgovor o smrti mene uozbilji, uzbudi, zaustavi u mjestu, i nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da o tom razgovaram uzgred, olako i neobavezno. Sve mi se čini da čovjek treba da se izuje kad stupa na to područje, da digne misli a spusti glas, i da bira riječi, ako već ne može da ćuti. To poštovanje našeg odlaska sa svijeta meni ne dolazi od onog bauka koji za nas ljude znači smrt, nego, naprotiv, od života samog i od moje velike ljubavi prema njemu.

Najbolji lijek za sve one koji se plaše, usamljeni su ili nesrećni, jeste da izađu napolje, negdje gdje mogu biti sasvim sami sa nebom, prirodom i Bogom. Jer jedino onda čovjek osjeća da je sve onako kako treba da bude i da Bog želi da vidi ljude srećne, usled jednostavne ljepote prirode. Sve dok to postoji - a to će sigurno uvijek tako biti - znam da će uvijek biti utjehe za svaku tugu, ma kakve bile okolnosti. I čvrsto vjerujem da priroda donosi utjehu svim nedaćama.

Čudo života možemo istinski razumjeti jedino ako dopustimo da se dogodi nešto neočekivano. Svakoga dana Gospod nam daruje - zajedno sa suncem - jedan trenutak kada je moguće izmijeniti sve ono što nas čini nesrećnim. Svakoga dana nastojimo da obmanemo sami sebe kako nijesmo prepoznali taj trenutak, kako on ne postoji, kako je današnji dan istovjetan jučerašnjem i kako će biti jednak sjutrašnjem. Ali, onaj ko obrati pažnju na dan koji traje, otkriva čarobni trenutak. On može biti sakriven u času kad izjutra otključavamo vrata, u onoj kratkotrajnoj tišini koja naglo nastupi poslije ručka, u hiljadu i jednoj stvari koje nam izgledaju isto. Taj trenutak postoji - trenutak kad nas sva snaga zvijezda namah prožme i omogući nam da činimo čuda. Sreća je ponekad blagoslov, ali najčešće osvajanje. Čarobni trenutak koji se javlja svakoga dana pomaže nam da se mijenjamo, navodi nas da se upustimo u potragu za svojim snovima. Patićemo, preživljavaćemo teške časove, suočićemo se s mnogim razočaren...