Duhovnost

Stvari se nikada ne mogu stvarno posjedovati. Samo su neko vrijeme na raspolaganju, i to je najviše moguće. Ko nije sposoban da ih se liši, u njihovoj je vlasti, one imaju njega. Koliko god da je tvoje blago, drži ga na dlanu kao da je voda. Ako ga stegneš, pobjeći će ti. Kad nešto prisvajaš, zagađuješ ga. Ako ga ostaviš slobodnim, tvoje je zauvijek. Kada vrabac gradi sebi gnijezdo u šumi, zauzme samo jednu granu. Kada jelen izađe na rijeku, pije samo onoliko koliko mu stane u stomak. Ljudi gomilaju samo zbog praznine u svojim srcima.

U životu postoji jedna vrijednost koja često drugima ostaje skrivena, ali je čovjek osjeća duboko u svojoj duši: to je vjernost ili nevjernost onome što osjećamo da je naša sudbina ili vokacija koju treba da ispunimo. Sudbina, kao uostalom sve što je ljudsko, ne ispoljava se apstraktno već se oživotvoruje u nekoj okolnosti, na nekom malenom mjestu, na nekom voljenom licu, u rođenju nekog siromaška na periferiji neke imperije. Ni ljubav, ni istinski susreti, pa čak ni duboka razmimoilaženja, nijesu plod slučajnosti, već su nam na tajanstven način predodređeni. Koliko sam se samo puta u životu začudio što u tolikom mnoštvu ljudi na svijetu nailazimo na one koji, na izvjestan način, vuku konce naše sudbine, kao da pripadamo istovjetnoj tajnoj organizaciji, ili poglavljima jedne iste knjige! Nikad nijesam saznao da li ih prepoznajemo zato što smo već tragali za njima, ili smo tragali za njima zato što su već bili nadomak naše sudbine. Sudbina se ispoljava putem znakova i nagovješ...

Pitaš me kako postadoh ludak. Ovako se to zbilo: Jednog dana, davno, prije nego što mnogi bogovi bijahu rođeni, probudio sam se iz dubokog sna i otkrio da su sve moje maske ukradene – sedam maski koje sam načinio i nosio u sedam života. Tako, bez maski, trčah kroz uličnu vrevu vičući: “Lopovi, lopovi, prokleti lopovi!” Muškarci i žene mi se smijahu, a neki se iz straha zatvarahu u kuće. Kad stigoh do pijace, mladić koji stajaše na krovu povika: “On je ludak!” Pogledah naviše u želji da ga vidim, a sunce po prvi put obasu poljupcima moje nago lice. Po prvi put sunce ljubljaše moje pravo lice i moja se duša razgori ljubavnim plamom za suncem, te ja više ne željeh svoje maske. I kao opijan vikah: “Blagosloveni, blagosloveni neka su lopovi koji ukradoše moje maske!” Tako postadoh ludak. I u ludilu svom pronađoh i slobodu i sigurnost – slobodu usamljenosti i sigurnosti od toga da budem shvaćen, jer oni koji nas razumiju porobljavaju nešto u nama. Ali, da ne budem suviš...

Zašto moramo da slušamo svoje srce? – upita mladić u trenutku kada su se spremali da prenoće. - Jer tamo gde ono bude, tamo će biti tvoje blago. - Srce mi je uznemireno – reče mladić. – Sanja, uzbuđuje se i zaljubljeno je u jednu ženu pustinje. Stalno od mene nešto zahteva i noćima me ne pušta da spavam dok mislim na nju. - To je dobro. Tvoje srce je živo. Nastavi i dalje da slušaš to što ima da ti kaže. Naredna tri dana mimoiđoše se sa nekoliko ratnika, a još neke su videli na horizontu. Mladićevo srce je počelo da govori o strahu. Pričalo mu je priče koje je čulo od Duše Sveta, priče o ljudima koji su krenuli u potragu za svojim blagom i nikad ga nisu našli. Ponekad bi uplašilo mladića pomišlju da neće uspeti da nadje blago ili da bi mogao da umre u pustinji. U drugim prilikama bi govorilo mladiću da je već zadovoljno jer je našlo ljubav i zlatnike. - Moje srce je kolebljivo – reče mladić Alhemičaru kada su zastali da malo odmore konje. – Ne želi da nastavim. - To je dobro. To ...