Duhovnost

Kada god ljudi stupe na naš put, donose nam neku poruku. Slučajni susreti ne postoje. Ali, da li ćemo biti u stanju da primamo poruku, zavisi od toga kako ćemo odgovarati na ove susrete. Ako razgovaramo sa nekim ko je stupio na naš put i ne vidimo poruku koja se odnosi na naš trenutni problem, to ne znaći da poruka ne postoji. To samo znači da smo je iz nekog razloga propustili.

Kad se čovjek zagnjuri u univerzalni jezik, onda mu je lako da shvati da na svijetu uvijek postoji jedna osoba koja čeka onu drugu, bilo to nasred neke pustinje ili usred nekog velikog grada. I kada se te osobe sretnu i njihovi pogledi se ukrste, sva prošlost i sva budućnost gube svaki značaj i samo postoji taj trenutak i ta nevjerovatna sigurnost da je sve stvari pod suncem ispisala jedna ista ruka. Ruka koja budi Ljubav i koja je stvorila jednu dušu bliznakinju za svaku osobu koja radi, odmara se i traži blago pod suncem. Jer bez toga nijedan san ljudske rase ne bi imao bilo kakvog smisla.

Vjera pak, koja je postala nerazdvojni dio duševnog života, koja upravlja svim motivima i svim djelima jednoga čovjeka, vjera, kojom se živi - takva vjera ima bolja krila od Ikarovih, takve se vjere sumnja ne dotice. S takvom vjerom čovjek može uzletjeti visoko – visoko na goru, gdje je Hristos, i s takvom vjerom čovjek može i pred gorom tajni i zagonetki života biti heroj, pun hrabrosti i srećnog mira duševnog. Takvu vjeru, držim, predlažem ja braći svojoj pod gorom…  Ja se ne plašim samoće bez ljudi, ja se plašim samoće bez vjere, jer to je najpraznija i najmučnija samoća, kakva može snaći malene stanovnike pod gorom.