Duhovnost

Živeo je na kraju sela stari Bobilj. Imao je svoju kolibu i psa. Išao je po selu, skupljao kore hljeba i hranio se tako. Nikada se Bobilj nije razdvajao od svoga kučeta, i imalo je ono od milošte nadimak Drug. Pođe Bobilj kroz selo, lupa ispod prozora, a Drug stoji kraj njega, repom maše. Kao da čeka svoj dio. Reknu Bobilju ljudi: "Bolje da makneš, Bobilje, svoje pseto, jer se ni sam ne možeš prehraniti". Pogleda Bobilj svojim tužnim ocima, pogleda - ništa ne kaže. Vikne svoga Druga, otiđe od prozora i ne uzme koricu hljeba.  Sumoran je bio Bobilj, rijetko je sa kim razgovarao. Otpočne zima, dune srdita mećava, zakruži sniježna prašina, nabreknu debeli smetovi. Ide Bobilj po smetovima, poštapa se, probija od kuće do kuće, a Drug trči uz njega. Pripija se uz Bobilja, gleda ga samilosno u lice i kao da hoće da izusti: "Nikome mi nijesmo potrebni, niko nas neće prigrliti, sami smo ja i ti". Pogleda Bobilj psa, pogleda - kao da pogađa njegove misli - i ti...

Tako ljudski um funkcioniše: on uvijek pita: "Da li me drugi voli?" Žena, supruga pita: "Da li me muž voli?" Muž stalno pita: "Da li me žena voli?" Djeca stalno misle: "Da li me majka i otac vole?" Roditelji se stalno pitaju da li ih djeca vole. Uvijek pitate o drugom. Postavljate pogrešno pitanje. Krećete se u pogrešnom pravcu. Naići ćete na zid, nećete naći vrata. Osjetićete se povrijeđeni, jer ćete se sudariti sa zidom. Sam početak je pogrešan. Uvijek treba da pitate: "Da li ja volim ženu?" "Da li ja volim muža?" "Da li ja volim djecu?" "Da li ja volim mog oca i moju majku?" Uvijek započnite od sebe samog - da li vi volite. Ovo je misterija: ako volite, iznenada ćete spoznati da svi vole vas. Ako volite ženu, ona voli vas; ako volite muža on voli vas; ako volite djecu, ona vole vas. Osobi koja voli iz sveg srca, odgovara se odasvud. Ljubav nikada ne može biti besplodna. Ona cvjeta... Ali m...