Na osnovu društvenih normi, obično pretpostavljamo da ako svi nešto misle ili rade, to mora da bude normalno i ispravno. Ako želimo da nas smatraju za normalne, od nas se jednostavno očekuje da nastavimo istim pravcem i da se uklopimo. Uhvaćeni smo između zahtjeva konformizma, s jedne strane, dok, s druge strane, imamo slobodnu volju i možemo da izaberemo da je za nas najbolje da se uzdignemo iznad grupnog tradicionalnog mišljenja. Posjedujemo sposobnost samostalnog razmišljanja o važnim pitanjima i ne bi trebalo da dopustimo da većina naših životnih aspekata bude u skladu s prostim društvenim dogmama. Ali, potreban je napor da bismo odredili u šta bi trebalo da vjerujemo, a u šta ne. Primjena kritičkog razmišljanja ne znači da svi moraju da postanu hodajuće enciklopedije. Međutim, naša je obaveza da proučavamo, učimo i razmišljamo o važnim stvarima. Jedna od najbitnijih pretpostavki za kritičko razmišljanje jeste sposobnost odvajanja bitnog od nebitnog.