Duhovnost

Kako živim? Dobro. Zadovoljan sam što sam proživio vijek a nijesam nikome naškodio. Ono što je meni štete naneseno, davno sam zaboravio, gubitak je lakše podnijeti nego kajanje. Ne govorim to da bih te prevario, ili učinio ljepšom svoju sliku u tvome sjećanju, ništa više ne očekujem od ljudi i mirno razgovaram sa sobom i o sebi, laž je za život, a ne za smrt, a ja sam blizu smrti, iako sam još u životu.       

Najvažnije stvari je najteže reći. To su stvari kojih se sramimo jer ih riječi umanjuju - kad ih izgovorimo, stvari koje su se činile  neograničenima dok su bile u našoj glavi stisnu se na običnu, životnu mjestu gdje je zakopano naše tajno srce, kao putokazi prema blagu koje bi neprijatelji rado ukrali. I dogodi se da s naporom otkrijemo neku tajnu, a da nas ljudi čudno gledaju ne shvatajući što smo uopšte rekli ni zašto smo mislili da je tako važno da smo bili na rubu suza dok smo govorili. Mislim da je to najgore. Kad tajna ostane zaključana ne zato što nije ispričana, nego zato što je niko nije razumio.

Prava ljubav je aktivna, sveprožimajuća, divna, beskrajna, nelimitirana, neprovincijalna u kosmičkom smislu. I tako je jednostavna. A mnogima nedostižna (pitanje je koliko nas je sposobno za ljubav...nevjerovatno mali broj...mada mi ''sve i svašta'' nazivamo ljubavlju...) Ali, i ljubav ima dušu! Ima neki svoj prag tolerancije preko kojega se ne može. Ne može izdržati beskrajna maltretiranja. Svene i osuši se... Svijet je pun herbarijuma uvelih ljubavi