Duhovnost

Koliko je onih koji u današnje vrijeme u našoj zemlji zaista razumiju šastre (vrsta svetih spisa)? Ljudi su samo naučili riječi kao što su Braman, maja, prakrti, i tako dalje, i sa njima prave zbrku u svojim glavama. Odloživši u stranu pravo značenje i namjenu svetih spisa, oni se isključivo raspravljaju oko riječi. Ukoliko šastre ne mogu da pomognu svim ljudima u svim prilikama i u svim vremenima, od koje su onda koristi takvi svetih spisa? Ako šastre pokazuju put samo sanijasijima, a ne i kućevlasnicima i domaćinima, kakvu onda potrebu ima domaćin za takvim jednostranim spisima? Ako šastre mogu da pomognu ljudima samo kada napuste svako djelo i posao i povuku se u šume, a ne mogu da upute na način kako da se upali svjetiljka nade u srcima ljudi iz svakidašnjeg radnog svijeta – usred svakodnevne muke, bolesti, bijede i siromaštva, u klonulosti i potištenosti pokajnika, u samoprekorijevanju ugnjetenih, u grozoti bojnog polja, u pohoti, srdžbi i užitku, u radosti pobjede, u tmini poraz...

Bijaše to divan voćnjak, bogat stabaljem i voćem, vinovom lozom i zelenilom. Tamo je sjedio Sufi, s glavom na koljenima; sklopivši oči, utonuo je u duboko, nezemno tihovanje. "Zašto", upitaše ga, "ne gledaš ove znakove Milostivoga Boga, koje je On svuda uokolo pogledu nam ponudio?" "Znakove", odgovori Sufi, "ja gledam iznutra, u sebi: vani su samo simboli znakova." Što je sva ova ljepota na svijetu? Odraz zadrhtale grane, što se u potoku odslikava, odsjaj onoga vječnog Voćnjaka, što stoluje neuveo u ljudskim srcima.

Kad se jednom neko hvalio ekonomskim i kulturnim dostignućima svoje zemlje, Majstor je bio prilično neimpresioniran. "Jesu li sva ta postignuća dovela do makar i najmanje promjene u srcima tvojih zemljaka?" - upitao je. I ispričao je priču o čovjeku kojeg su zarobili ljudožderi i doveli ga poglavici prije nego što će ga živog ispeći. Zamislite njegovo zaprepaštenje kada je čuo kako poglavica govori sa čistim harvardskim akcentom. "Zar te sve te godine na Harvardu nijesu nimalo promijenile?", upitao je bijelac. "Naravno da jesu. Civilizovale su me. Kad te ispečemo, obući ću se za večeru i pojesti te sa nožem i viljuškom”.

Nekada davno, neki se Majstor obraćao skupini ljudi, a njegova poruka bijaše prekrasna toliko da su svi osjećali kako ih diraju riječi ljubavi. U gomili je stajao i neki muškarac koji je pomnjivo slušao svaku riječ što ju je Majstor izgovorio. Taj čovjek bijaše vrlo ponizan, a imao je i veliko srce. Majstorove riječi toliko su ga dotaknute da je osjetio potrebu pozvati ga u svoj dom. Kad je Majstor prestao govoriti, čovjek se probije kroz gomilu, zagleda se majstoru u oči i reče: “Znam da si zaposlen i da svi zahtijevaju tvoju pažnju. Znam da jedva imaš vremena poslušati moje riječi. Ali moje je srce otvoreno jako i ja osjećam toliko ljubavi prema tebi da imam potrebu pozvati te u svoj dom. Za tebe želim prirediti najbolji obrok. Ne očekujem da ćeš prihvatiti, no to sam ti jednostavno morao reći”. Majstor se zagleda u čovjekove oči, pa mu s prekrasnim osmijehom reče: “Pripremi sve što želiš. Doći ću”. A tada se okrene i ode. Kad je čovjek čuo te riječi, nabuja radost u nje...