Duhovnost

Ma koliko nastojali ljudi, kad ih se nekoliko stotina tisuća skupi na jednom, nevelikom mjestu, da iznakaze tu zemlju na kojoj se stišću; ma kako sabijali kamenje u zemlju da ne bi ništa raslo na njoj; ma kako plijevili svaku travku što probije; ma kako dimili kamenim ugljenom i petrolejem; ma kako obrezivali drveće i ma kako istjerivali sve životinje i ptice - proljeće je bilo proljeće čak i u gradu. Sunce je grijalo, trava oživljavala i rasla i zelenjela se svuda gdje je god nisu sastrugati, ne samo na tratinama po ulicama nego i između kamenih ploča, a breze, topole, krkavine, širile su svoje ljepljivo i mirisavo lišće, lipe napinjale pupoljke da pucaju; čavke, vrapci i golubovi na proljetni su način gradili već gnijezda, a uza zidove zujale muhe ogrijane suncem. Vesele su bile i biljke, i ptice, i kukci, i djeca. Ali ljudi - veliki, odrasli ljudi -  nisu prestajali da varaju i muče sami sebe i jedan drugoga.  Ljudi su držali da nije sveto i važno to proljetno jutro, ni ta...

Prava čovjekova snaga nije u nagonima već u nepokolebljivoj, spokojnoj težnji prema dobru koje čovjek određuje u mislima, izražava u riječima, i sprovodi u djelima.

Buda je uvijek savjetovao svojim učenicima da ne gube vrijeme i energiju oko metafizičkih spekulacija. Kad god bi mu postavili nekakvo pitanje povezano sa metafizikom, on je odgovarao ćutanjem. Umjesto toga, usmjeravao je učenike ka praktičnom naporu. Kada ga  je neko jednoga dana zapitao o granicama svijeta, Buda je ipak rekao: “Bilo da je ovaj svijet konačan ili beskonačan, vremenski ograničen ili neograničen, problem tvog osobađanja ostaje isti”. Drugi put je upotrijebio poređenje: “Pretpostavite da čovjeka pogodi strijela i ljekar želi da mu je odmah izvadi. Pretpostavite takođe da čovjek ne želi da mu uklone strijelu sve dok ne sazna ko ga je pogodio, koliko je taj čovjek star, ko su mu roditelji i zašto ga je pogodio. Šta bi bilo sa njim? Prije bi umro nego što bi dobio odgovore na sva ta pitanja.” Život je kratak. Ne smijemo ga provesti u beskrajnim metafizičkim  spekulacijama koje nas nimalo ne približavaju isti...

Voljeti je ljudski. Osjećati bol je ljudski. Ali voljeti uprkos bolu je anđeoski.

Ako si duhovan čovjek, niko ti ne može biti dosadniji drug od čovjeka koji najviše voli da govori o sticanju bogatstva i tjelesnim uživanjima. Ako si bogataš i najviše voliš da govoriš o bogatstvu i tjelesnim uživanjima, niko ti ne može biti dosadniji drug od čovjeka duhovna, koji govori o Bogu i duši.

Većina problema na ovome svijetu nastaje zbog jezičnih pogrešaka i jednostavnih nesporazuma. Nikada riječi ne shvaćajte doslovno. Kada uđete u područje ljubavi, jezik kakvog poznajemo postaje suvišan. Ono što se riječima ne može iskazati može se naslutiti jedino u tišini.

Dijeli svoju sreću, svoju ljubav, svoju ekstazu. Učini život što ljepšim. Iz proste zahvalnosti što je postojanje izabralo baš tebe da postojiš, što ti je dopušteno da postojiš, što ti je podaren život. Izrazite čitav svoj potencijal! Procvjetajte na sve moguće načine, jer samo ćete se tako osjećati ispunjeno.

Nada je kao Sunce. Kao vatra. Uništava mrak. Podgrijava i ozaruje. Nadajte se, jer kao što virusi ne prežive u ključaloj vodi koja stoji iznad vatre, tako će i ono loše nestati jer je otjerano istinskom nadom.

Riječi su bezvrijedne ako srce nije prisutno i budno u svakom slogu. A kad srce nije prisutno i budno, bolje je za jezik da spava ili da se skriva iza zatvorenih usana. Ne trebate čak ni hramove da biste molili. Tko ne može pronaći hram u svom srcu, nikada neće naći svoje srce u hramu.

A ja tvrdim da je sveopšta istorija beščašća dvadeseti vek sa svojim logorima, i to u prvom redu sovjetskim. Jer beščašće je kad se u ime ideje jednog boljeg sveta, za koju su ginule generacije ljudi, kad u ime jedne takve humanističke ideje stvaraš logore i prikrivaš njihovo postojanje, i uništavaš ne samo ljude nego i ljudske najintimnije snove u taj bolji svet.