Duhovnost

Zagrljaj znači: ti me ne ugrožavaš, ne bojim se biti tako blizu tebe, mogu se opustiti, osjetiti se kao kod kuće, zaštićen sam i neko me razumije. Tradicija kaže da svaki put kada nekog iskreno zagrlimo, dobijemo još jedan dan života.

Ulizice – to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.

Ako želite ojačati svoju vjeru trebate omeškati iznutra. Da bi vam vjera bila čvrsta kao stijena, vaše srce treba biti mekano poput perca. Kroz bolesti, nezgode, gubitke i užase, na ovaj ili onaj način svi se mi suočavamo s prilikama koje nas uče kako biti manje sebičan i kako manje osuđivati, a kako više saosjećati i biti velikodušan. Ipak, samo neki od nas savladaju tu lekciju i uspiju postati blagi, dok drugi pak postaju još i grublji nego prije. Jedini način za približavanje Istini je širenje srca tako da obuhvati cjelokupno čovječanstvo i da još ostane mjesta za više Ljubavi.

Lik boga, smatrao je Nikola Kuzanski, onakav je kakvo je gledište onoga koji gleda: "Ko gleda pogledom koji voli, taj osjeća kad na njega gledaš s ljubavlju, ko te gleda u gnjevu, tome tvoje lice izgleda gnjevno, a ko gleda s radošču, taj vidi radost. Jer, kao što tjelesno oko kad gleda kroz crveno staklo sve vidi u crvenoj boji, tako i duhovno oko gleda prema svojoj ograničenosti... Čovjek nije kadar da misli drugačije nego samo ljudski... I kada bi lav pogledao na lice boga, vidio bi ga kao lava, jelen u obliku jelena, a orao kao orla... Na taj način u svim pogledima to lice svih lica je zaklonjeno, i kao u zagonetki ne može biti otkriveno".

Kad gledamo unatrag, vidimo da je čovečanstvo napredovalo u tehničkom i naučnom pogledu, ali ne i u pogledu antropološkog ostvarenja specifičnih humanističkih koncepcija. U toj tački, potpuno se slažem s Arturom Kestlerom. Jugoslovenski pesnik Miroslav Krleža opisao je, jednom prilikom, naš dvadeseti vek slikom majmuna koji upravlja avionom. To odlično definiše situaciju u kojoj se nalazimo. Tokom vekova i vekova svoje znane istorije, čovek nije izmenio svoju duhovnu strukturu. Ako – primera radi – uzmemo samo period posle drugog svetskog rata, suočeni smo s bezmernim ljudskim žrtvama koje je donela kulturna revolucija u Kini, s užasima rata u Vijetnamu, masovnim ubistvima koja su delo Pol Potovih crvenih Kmera u Kambodži, sa suludim religioznim ratom u Severnoj Irskoj, brutalnim ratom u Avganistanu i ništa manje brutalnim ratom između Irana i Iraka, s krvavim mahnitanjem fundamentalizma, i tako dalje. Svi ti sukobi u našoj epohi ni po čemu se ne razlikuju od ratova u antici ili...

U vama ništa ne nedostaje. Mi ne patimo zbog onoga što nemamo i onoga što nijesmo, već zato što smo zaboravili na ono što imamo i ono što jesmo. Svi mi potičemo iz istog svjetlucavog izvora. Svi smo sjajni i iskričavi i blistavi. U našoj prirodi je da sijamo. Međutim, naš istinski sjaj je prigušen i zamućen. I dalje je negdje ispod, ali ne možemo da ga vidimo. Da biste promijenili ono što se nalazi na površini, pronađite izvorište i mijenjajte se odatle. Zaronite unutra, ispod površine, ka korjenu svega, i tad će se sve ostalo promijeniti. Svjetlost, istina i sloboda – to vrijedi iskopati. Dijamanti transformacije nijesu razbacani po površini vaše svijesti. Oni su duboko u vama. Oni su vrijedni truda koji morate da uložite da biste uklonili sve što vas sprečava da ih izvučete na površinu.

Sve u svemu, bez obzira na oblast, najuspješnije ljude karakterisala je neka vrsta žestoke riješenosti koja se iskazivala na dva načina. Prvo, takve osobe su bile neobično fleksibilne i vrijedne. Drugo, bile su veoma, veoma sigurne šta tačno žele. Nijesu bili samo riješeni, imali su pravac. Ta kombinacija strasti i istrajnosti činila je uspješne ljude naročitim. Kad govorim o strasti, ne mislim samo da imate nešto do čega vam je stalo. Mislim na nešto do čega vam je neprekidno stalo, što je uvijek uz vas. Nijeste prevrtljivi. Svakog dana se budite misleći na ista pitanja na koja ste mislili i pred spavanje. Vi, u neku ruku, uvijek gledate u istom pravcu, uvijek željni da načinite makar najmanji korak naprijed, radije nego veliki korak u stranu, prema nekom drugom odredištu. Većina vaših postupaka je izvedena iz te odanosti vašem krajnjem cilju, vašoj životnoj filozofiji. Vi znate koji su vaši prioriteti.

Neki trgovac poslao je svog sina da kod najmudrijeg od svih ljudi nauči Tajnu Sreće. Mladić je punih četrdeset dana hodao kroz pustinju sve dok nije stigao do jednog lepog zamka na vrhu planine. Tu je živeo Mudrac kojeg je mladić tražio. Umesto da naiđe na svetog čoveka, naš junak je, međutim, ušao u jednu salu koja je vrvela od ljudi; trgovci su ulazili i izlazili, neki ljudi su razgovarali po uglovima, jedan mali orkestar je svirao prijatne melodije, a tu je bila i bogata trpeza puna najlepših jela iz tog kraja sveta. Mudrac je razgovarao sa svima i mladić je morao da sačeka dva sata dok je došao red na njega. Mudrac je pažljivo saslušao razloge mladićeve posete, ali mu reče da u ovom trenutku nema vremena da mu objasni šta je to Tajna Sreće.Preporučio mu je da se prošeta po njegovoj palati i da se vrati kroz dva sata. -U međuvremenu bih te nešto zamolio - dodade Mudrac, pružajući mladiću kašičicu za čaj u koju je kanuo dve kapi ulja. -Dok budeš hodao, nosićeš ovu kašičicu ...

Stvari se nikada ne mogu stvarno posjedovati. Samo su neko vrijeme na raspolaganju, i to je najviše moguće. Ko nije sposoban da ih se liši, u njihovoj je vlasti, one imaju njega. Koliko god da je tvoje blago, drži ga na dlanu kao da je voda. Ako ga stegneš, pobjeći će ti. Kad nešto prisvajaš, zagađuješ ga. Ako ga ostaviš slobodnim, tvoje je zauvijek. Kada vrabac gradi sebi gnijezdo u šumi, zauzme samo jednu granu. Kada jelen izađe na rijeku, pije samo onoliko koliko mu stane u stomak. Ljudi gomilaju samo zbog praznine u svojim srcima.

U životu postoji jedna vrijednost koja često drugima ostaje skrivena, ali je čovjek osjeća duboko u svojoj duši: to je vjernost ili nevjernost onome što osjećamo da je naša sudbina ili vokacija koju treba da ispunimo. Sudbina, kao uostalom sve što je ljudsko, ne ispoljava se apstraktno već se oživotvoruje u nekoj okolnosti, na nekom malenom mjestu, na nekom voljenom licu, u rođenju nekog siromaška na periferiji neke imperije. Ni ljubav, ni istinski susreti, pa čak ni duboka razmimoilaženja, nijesu plod slučajnosti, već su nam na tajanstven način predodređeni. Koliko sam se samo puta u životu začudio što u tolikom mnoštvu ljudi na svijetu nailazimo na one koji, na izvjestan način, vuku konce naše sudbine, kao da pripadamo istovjetnoj tajnoj organizaciji, ili poglavljima jedne iste knjige! Nikad nijesam saznao da li ih prepoznajemo zato što smo već tragali za njima, ili smo tragali za njima zato što su već bili nadomak naše sudbine. Sudbina se ispoljava putem znakova i nagovješ...

Pitaš me kako postadoh ludak. Ovako se to zbilo: Jednog dana, davno, prije nego što mnogi bogovi bijahu rođeni, probudio sam se iz dubokog sna i otkrio da su sve moje maske ukradene – sedam maski koje sam načinio i nosio u sedam života. Tako, bez maski, trčah kroz uličnu vrevu vičući: “Lopovi, lopovi, prokleti lopovi!” Muškarci i žene mi se smijahu, a neki se iz straha zatvarahu u kuće. Kad stigoh do pijace, mladić koji stajaše na krovu povika: “On je ludak!” Pogledah naviše u želji da ga vidim, a sunce po prvi put obasu poljupcima moje nago lice. Po prvi put sunce ljubljaše moje pravo lice i moja se duša razgori ljubavnim plamom za suncem, te ja više ne željeh svoje maske. I kao opijan vikah: “Blagosloveni, blagosloveni neka su lopovi koji ukradoše moje maske!” Tako postadoh ludak. I u ludilu svom pronađoh i slobodu i sigurnost – slobodu usamljenosti i sigurnosti od toga da budem shvaćen, jer oni koji nas razumiju porobljavaju nešto u nama. Ali, da ne budem suviš...

Zašto moramo da slušamo svoje srce? – upita mladić u trenutku kada su se spremali da prenoće. - Jer tamo gde ono bude, tamo će biti tvoje blago. - Srce mi je uznemireno – reče mladić. – Sanja, uzbuđuje se i zaljubljeno je u jednu ženu pustinje. Stalno od mene nešto zahteva i noćima me ne pušta da spavam dok mislim na nju. - To je dobro. Tvoje srce je živo. Nastavi i dalje da slušaš to što ima da ti kaže. Naredna tri dana mimoiđoše se sa nekoliko ratnika, a još neke su videli na horizontu. Mladićevo srce je počelo da govori o strahu. Pričalo mu je priče koje je čulo od Duše Sveta, priče o ljudima koji su krenuli u potragu za svojim blagom i nikad ga nisu našli. Ponekad bi uplašilo mladića pomišlju da neće uspeti da nadje blago ili da bi mogao da umre u pustinji. U drugim prilikama bi govorilo mladiću da je već zadovoljno jer je našlo ljubav i zlatnike. - Moje srce je kolebljivo – reče mladić Alhemičaru kada su zastali da malo odmore konje. – Ne želi da nastavim. - To je dobro. To ...

Cjelokupna transformacija nije potraga za nečim, već povratak onome što vi već jeste. To je otkrivanje onoga što se već nalazi u vama, čisto i nedirnuto, kao vaša istinska priroda. To je oživljavanje sjećanja na ono što vi istinski jeste – dio velikog jedinstva. Svako buđenje zapravo je sjećanje. Vi ne pokušavate da se pretvorite u nešto što nijeste. Ne tragate za nečim što nikad nijeste imali. Vi samo iznova otkrivate cjelovitost svog istinskog bića, vraćate nešto što ste zaboravili da ste izgubili, i sjećate se da je to nešto zapravo sve vrijeme tu. Vi imate veliko bogatstvo sakriveno negdje u sebi, blago koje čeka da ga preuzmete. Jedan od načina da stupite na stazu lične transformacije jeste da se prisjetite i locirate svoju zaturenu kosmičku imovinu i iznova se povežete sa svojim izgubljenim kosmičkim bankovnim računima. Cjelokupna duhovna transformacija i buđenje predstavlja samo promjenu u identifikovanju – ne intelektualnu već vibracionu promjenu. Izgovara...

Evo za one lude. Ekscentrike. Buntovnike. Problematične. Za one koji vide stvari drugačije. Oni ne vole pravila. I nemaju poštovanja za status quo. Možeš ih citirati, protivrječiti im, veličati ih ili omalovažavati. Jedino ih ne možeš ignorisati. Zato što oni mijenjaju stvari. Oni guraju ljudsku rasu naprijed. I dok ih neki mogu vidjeti kao lude, mi vidimo genije. Zato što su ljudi koji su dovoljno ludi da misle da mogu mijenjati svet, oni koji to zaista i rade.

Oni koji ćute, najviše bi možda imali da kažu, ali ipak ćute, ne zato što se plaše svojih riječi, nego zato što znaju da njihovu ćutnju razumiju samo oni koji bi razumjeli i njihove riječi.