Duhovnost

To je divno: biti čovjek, živjeti. Jednostavno biti čovjek. Gledati u vis, posmatrati sunce, cvijeće i u noći zvijezde. Jednostavno živjeti, biti dobar, ne htjeti sve imati, ne biti zavidan, ne jadati se ni žaliti, pomagati, sarađivati, tješiti, posjetiti bolesnika, biti blizu kad te netko zatreba, pobrinuti se za njega, a sve to ne zato što moraš, nego zato jer ti se to jednostavno sviđa, jer si čovjek, bližnji, jer živiš.   Znaš li opasnost koja prijeti ovom vremenu? Mi živimo u vremenu učinaka i isplativosti. Ljudi pitaju: Čemu to služi, kako to funkcioniše, kako brzo ide, koliko ću od toga zaraditii? Čovjek je pod određenim pritiskom. Preopterećen. Računa. Iz svega što radi mora proizaći novac. A zaboravlja da je ljepota življenja u trenucima kad ne računaš, kad si jednostavno čovjek, kad živiš jednostavno i zadovoljno.   Ljudi, doduše , žive sve duže, ali ne uvijek i radosnije. Oni još uvijek misle da je čovjekova sreća: mnogo imati, mnogo postići, biti dobro zbrinut,...

Posmatrajte drvo u šumi. Vidjećete kako njegovi listovi, njegove grane i njegovi korijeni rade harmonično, da bi razvili njegov život. Ni jedan od njegovih cvjetova ne teži da zasjeni druge, jer oni znaju da su lijepi samo u jedinstvu sa svojim prijateljima. A, ako ih istrgnete sa grane, oni će uvenuti i umrijeti. Gledajte kako plod misli samo na to da se sam preda, kako bi sa ljubavlju ispunio djelo, koje mu je namijenilo drvo koje ga nosi. Posmatrajte djelove svoga tijela: prsti rade sa prstima, ruka pomaže ruku, gornji zub suradjuje sa donjim. Svaki dio radi za dobro cijelog tijela. Posmatrajte kapljicu vode izgubljenu u okeanu, čiji glas doprinosi velikoj pjesmi valova, a koja, takođe, ima svoj udio u laganom i neprekidnom radu, koji čini da se jednog dana odrone gromade stijena sa obale. Tada ćete osjetiti duboku solidarnost koja sjedinjuje sva bića; shvatićete da su misli i želje koje vas stavljaju nasuprot i naoružavaju protiv drugih, u stvari samo varljiva iluzija i da se ...

  Ljudi uvek gledaju oko sebe, druge ljude i stvari. Posmatraju ovu salu, na primjer, i kažu: “Ah, tako je velika!” Zapravo, ona uopšte nije velika. Da li vam se čini velikom ili ne zavisi od vašeg  opažanja. U stvari sala je onolika kolika jeste, ni velika ni mala. Ali ljudi kaskaju za svojim osjećanjima sve vrijeme. Tako su zauzeti zvijeranjem unaokolo i brigom da o svemu imaju svoje mišljenje da nemaju vremena da zavire u sebe.

 " Učiteljice, mene je sram, ali ja ću moći upisati samo za zidara, nemojte me zato pred svima pitati ono Vaše pitanje:  "Što bi volio raditi kada odrasteš?"   Znala sam. Znala sam! Došlo mi je da urlam, da vrištim, da odem u zbornicu i da sazovem jedan GRADSKI RODITELJSKI SASTANAK!!!   SASTANAK NA KOJI ĆE BITI POZVAN ČITAV GRAD!   Jedan odgojni roditeljski na koji ću pozvati sve one koji su ovom dječaku usadili SRAM prema ZANATSKIM ZANIMANJIMA, prema POŠTENOM RADU, RADNIKU, MAJSTORU!   Nije on to umislio. On zna što oko njega misle svi oni kojima je okružen.   Zna on s kojim prezirom se u osnovnim školama govori i odnosi prema majstorima, radnicima i seljacima.   To je prvo naučio još prije škole.   To je sam vidio svojim očima.   Zašto šutite?   Nećete me to pitati pred svima, jel'da? - pita me na hodniku i čeka.   Hvala ti na ovome. Ali sad ćemo se dogovoriti nešto. Pitat ću te. I hoću da najponosnije što...