Herman Hese - GLEDANJE DUŠOM

Pogled volje je nečist i izobličen. Tek tada, kada ništa ne želimo, tek tada kada naš pogled postaje čisto posmatranje, nastupa duša-ljepota. Ako posmatram šumu, koju želim da kupim, zakupim, u kojoj želim da lovim, opteretim je hipotekom, tada ne vidim šumu, već samo odnos prema svojoj volji, svojim planovima i brigama, prema svom novčaniku. Tada se ona sastoji od drveta, stara je ili mlada, zdrava ili bolesna. Ali, ako ne želim ništa od nje, gledam li ,,bez misli" u njenu zelenu dubinu, tek tada postaje šuma, priroda, rastinje, tada je lijepa. 

Tako je i s ljudima i njihovim licima. Čovjek, koga ja sa strahom, s nadom, požudom, s namjerom, sa zahtjevom gledam, nije čovjek, već samo mutno ogledalo moje volje. Gledam ga, svjesno ili nesvjesno, s puno ustezanja, s pogrešnim pitanjima: ,,Da li je pristupačan ili ponosan? Poštuje li me? Može li se prevariti? Razumije li nešto o umjetnosti?" S hiljadu takvih pitanja najčešće se odnosimo prema drugim ljudima, koje susrećemo, i mi važimo za poznavaoce ljudi i psihologe, ako nam pođe za rukom da razjasnimo u njihovoj pojavi, njihovom izgledu i ponašanju ono što služi našim namjerama i odgovara nam. Ali, ta predstava je siromašna, i u tom načinu poznavanja duše promišljeniji su: seljak, skitnica, nadriadvokat, većina političara i učenih. 

U trenutku kada volja miruje i javlja se posmatranje, čisto viđenje i predanost, sve postaje drugačije. Čovjek prestaje da bude koristan ili opasan, interesantan ili dosadan, prijatan ili neobrazovan, jak ili slab. On postaje priroda, postaje lijep i neobičan kao i sve ka čemu se okreće čist pogled. Jer, pogled nije istraživanje ili kritika, on nije ništa osim ljubavi. On je najviše i najpoželjnije stanje naše duše: bespožudna ljubav.  

Ukoliko smo postigli to stanje, makar i na nekoliko minuta, sati ili dana ( zadržati ga zauvijek u sebi bila bi potpuna duhovnost) tada ljudi izgledaju drugačije nego inače. Oni nijesu više ogledala ili djelići naše volje, oni ponovo ostaju priroda. Lijepi ili ružni, stari ili mladi, dobri ili loši, otvoreni ili zatvoreni, čvrsti ili meki, nijesu više suprotnosti, nijesu više mjera. Svi su lijepi, značajni, niko više ne može biti potcijenjen, omražen ili neshvaćen.