Grigorij Skovoroda - SVE ZNAMO, SAMO NE SEBE

Mi smo izmjerili zemlju, sunce, zvijezde, morske dubine; mi silazimo u ponore zemljine za zlatom; pronašli smo rijeke i gore na mjesecu, pronalazimo nove zvijezde i znamo veličinu njihovu; zatrpavamo provalije, gradimo čudesne mašine; kako koji dan, sve novi i novi pronalasci. Šta sve mi već ne umijemo ! Šta sve mi ne možemo! Ali nešto, i to najglavnije, ipak nam nedostaje. A šta je to nešto, mi ni sami ne znamo. Mi smo kao malo dijete: osjeća da mu nije dobro, a zašto mu nije dobro – ne zna.

Nije nam dobro zato što znamo mnogo suvišnog, a ne znamo ono što nam je najpotrebnije: same sebe ne znamo. Ne znamo onoga ko u nama živi. Kad bismo znali i sjetili se onoga što živi u svakome od nas, živor naš bio bi sasvim drukčiji.