Jadranka Klepac - ZLATNI LJUDI
Ima ljudi na kojima srebro nikada ne tamni.
Ima ljudi na kojima zlato toplije sjaji. Ima ljudi koji
znaju odgovore na sva vaša pitanja, kako god teška ona bila.
Njih možete pitati zašto je nebo plavo i zašto drveće
uvis raste želeći dosegnuti sunce, kamo putuju rijeke, tko je nas obojio i
odakle cvijeću ime… njih možete pitati gdje to sunce spava i gdje se kriju
drevni gradovi, zašto ne možete razdvojiti mlijeko i čaj da opet budu kao prije
nego što ste ih pomiješali, ne želeći piti ni jedno ni drugo već nešto treće…
njih možete pitati zašto rastemo, zašto učimo, zašto se ponekad osjećamo tako
svadljivima ili tužnima…
Zašto sanjamo?
Tko je stvorio oblake i zvijezde, slova i brojeve,
planine i mora?
Zašto ljudi stvaraju pa ruše?
Pa opet grade ispočetka?
Ne vjerujete?
A osjećate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih
ljudi ugodno, pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Izazivaju li, možda,
neki drugi ljudi u vama čudne osjećaje nelagode, htjeli biste se udaljiti,
pobjeći od njih, ili se samo svađati s njima jer vas ljute, a vi i ne znate
zašto?
Da, to je istina.
Ima ljudi koji izazivaju i potiču ono najbolje u nama i
drugim ljudima, samo… ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole
nositi zlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju možda prepoznali),
jednostavno, ni po čemu se ne ističu od ostalih ljudi... a ipak, čine nam život
ljepšim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim. Katkad ih možemo
prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima
su okruženi, po sretnim pričama ili pjesmama, ili po glazbi kojoj uče djecu. U
njihovoj blizini nema mržnje, ljutnje ili ružnih riječi. Okruženi su dobrotom,
a takvih ljudi ima u svakom gradu. Oni nas uče kako živjeti, kako se radovati,
kako voljeti.
Zovu ih Zlatni ljudi. Svatko sretne nekog zlatnog
čovjeka, a toga čak i ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje.
Prepoznat ćete ga u očima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u
lijepu, smirenu i ispunjenu osjećaju sreće u grudima.
Potražite Zlatne ljude… tu su… oko nas…
"Patuljci žive u kuglama"
Mislim da niko nikoga ne treba da traži. Stvari se dese ili se ne dese. Ljudi samo treba da budu dovoljno "otvoreni" da mogu da prepoznaju i odgovore na vibraciju.
ОдговориИзбришиPre par meseci sam tražila na internetu neku pesmu, ne sećam se više koju. Mislim da mi je prvi link bio sajt Poezija, a posle i ostali tvoji. Posle sat vremena više nisam znala ni otkud ja tu, ni da l` sam došla il` sam pošla ... Ostalo i sam znaš.
Sve pod kapom nebeskom ima neki razlog, ništa se ne dešava slučajno. Da, kao što sama kažeš, otvorenost privlači ono što nam u tom trenutku treba, odgovara... Spontanost i otvorenost, i sve ide kako treba da ide...
Избриши