OPRAŠTANJE KAO DAR - NENASILJE KOD RODITELJSTVA
Dr Arun Gandi, unuk Mahatme Gandija i osnivač M.K.Gandi instituta za nenasilje,
u svom predavanju na univerzitetu u Portoriku, ispričao je sljedeću zgodu iz
svog života, kao primjer 'nenasilja kod roditeljstva':
„Imao sam 16 godina i živio sam sa roditeljima u Južnoj Africi, na Institutu koji je osnovao moj otac, oko 29 kilometara izvan Durbana, u centru šećerne plantaže. Živjeli smo duboko u unutražnjosti zemlje i nijesmo imali susjede, tako da smo se dvije sestre i ja uvijek radovali odlascima u grad i posjetama prijateljima ili odlascima u kino.
Jednoga dana me je otac zamolio da ga odvezem u grad, da prisustvuje nekoj konferenciji, na što sam sa radošću poskočio. Budući da sam odlazio u grad, majka mi je dala listu namirnica koju je trebalo nabaviti, a otac me zamolio da se pobrinem za neke tekuće poslove, kao da, na primjer, odvezem auto na redovni servis. Kada sam odvezao oca tog jutra, rekao mi je: ‘Nađimo se ovdje u 17 sati, da idemo kući zajedno’.
Nakon što sam na brzinu obavio sve što sam naumio, otišao sam u najbliže kino. Toliko sam bio zaokupljen dvostrukim filmskim programom, u kojem je glavnu ulogu igrao Džon Vejn, da sam zaboravio na vrijeme. Bilo je već 17:30 kada sam se sjetio dogovora sa ocem. Dok sam otišao u servis i preuzeo auto te odjurio do mjesta gdje smo se otac i ja trebali naći, bilo je već 18:00 sati.
Zabrinuto me je upitao: ‘Gdje si do sada?’ Bilo me je sramota reći da sam gledao vestern film Džon Vejna, pa sam odgovorio: ‘Auto nije bilo gotovo, zato sam morao čekati’. Nijesam znao da je on već zvao servis. Kada me je uhvatio u laži, rekao je: ‘Nešto nije bilo ispravno u mom vaspitanju prema tebi, pa nijesi imao dovoljno samopouzdanja da mi kažeš istinu. Kako bih shvatio o čemu se radi, tj. gdje sam pogriješio, umjesto autom, prepješačiću ovih 29 km do kuće i putem razmišljati o tome’.
Tako je on počeo pješačiti u smjeru kuće. Već se bilo smrklo, ceste su bile neosvijetljene, a put uglavnom neasvaltiran. Nijesam ga mogao napustiti, pa sam tako pet sati i trideset minuta vozio iza njega, posmatrajući ga kako prolazi ovu agoniju zbog glupe laži koju sam izrekao. Tada sam čvrsto odlučio da nikada više neću lagati.
Često se sjetim te zgode i pitam se u čudu šta bi bilo da me kojim slučajem kaznio na način kako mi kažnjavamo svoju djecu, da li bih tada naučio svoju lekciju? Ne vjerujem da bih. Bio bih kažnjen i malo patio, pa bih ponovo napravio istu stvar. Ali ova jedna lekcija o nenasilju bila je toliko snažna da je ostala svježa u mom sjećanju kao da se dogodila juče. To je snaga nenasilja”.
„Imao sam 16 godina i živio sam sa roditeljima u Južnoj Africi, na Institutu koji je osnovao moj otac, oko 29 kilometara izvan Durbana, u centru šećerne plantaže. Živjeli smo duboko u unutražnjosti zemlje i nijesmo imali susjede, tako da smo se dvije sestre i ja uvijek radovali odlascima u grad i posjetama prijateljima ili odlascima u kino.
Jednoga dana me je otac zamolio da ga odvezem u grad, da prisustvuje nekoj konferenciji, na što sam sa radošću poskočio. Budući da sam odlazio u grad, majka mi je dala listu namirnica koju je trebalo nabaviti, a otac me zamolio da se pobrinem za neke tekuće poslove, kao da, na primjer, odvezem auto na redovni servis. Kada sam odvezao oca tog jutra, rekao mi je: ‘Nađimo se ovdje u 17 sati, da idemo kući zajedno’.
Nakon što sam na brzinu obavio sve što sam naumio, otišao sam u najbliže kino. Toliko sam bio zaokupljen dvostrukim filmskim programom, u kojem je glavnu ulogu igrao Džon Vejn, da sam zaboravio na vrijeme. Bilo je već 17:30 kada sam se sjetio dogovora sa ocem. Dok sam otišao u servis i preuzeo auto te odjurio do mjesta gdje smo se otac i ja trebali naći, bilo je već 18:00 sati.
Zabrinuto me je upitao: ‘Gdje si do sada?’ Bilo me je sramota reći da sam gledao vestern film Džon Vejna, pa sam odgovorio: ‘Auto nije bilo gotovo, zato sam morao čekati’. Nijesam znao da je on već zvao servis. Kada me je uhvatio u laži, rekao je: ‘Nešto nije bilo ispravno u mom vaspitanju prema tebi, pa nijesi imao dovoljno samopouzdanja da mi kažeš istinu. Kako bih shvatio o čemu se radi, tj. gdje sam pogriješio, umjesto autom, prepješačiću ovih 29 km do kuće i putem razmišljati o tome’.
Tako je on počeo pješačiti u smjeru kuće. Već se bilo smrklo, ceste su bile neosvijetljene, a put uglavnom neasvaltiran. Nijesam ga mogao napustiti, pa sam tako pet sati i trideset minuta vozio iza njega, posmatrajući ga kako prolazi ovu agoniju zbog glupe laži koju sam izrekao. Tada sam čvrsto odlučio da nikada više neću lagati.
Često se sjetim te zgode i pitam se u čudu šta bi bilo da me kojim slučajem kaznio na način kako mi kažnjavamo svoju djecu, da li bih tada naučio svoju lekciju? Ne vjerujem da bih. Bio bih kažnjen i malo patio, pa bih ponovo napravio istu stvar. Ali ova jedna lekcija o nenasilju bila je toliko snažna da je ostala svježa u mom sjećanju kao da se dogodila juče. To je snaga nenasilja”.
Uvek me izuzetno jako pogađaju priče o deci i odrastanju. (Ha, ha verujem da si znao da neću moći da odolim, a da se ne javim komentarom na ovu temu)
ОдговориИзбришиElem, ovo je jedna definitivno "gandijevska" priča - sjajna, duhovna i velika! Treba biti laf u srcu pa otpešačiti 5 sati, a imati lakših mogućnosti. Sigurna sam da ja ne bih odabrala takav završetak storije, ali ni do kakve kazne ne bi došlo. Jednostavno, ja uvek umesto kazne biram empatiju u nekom obliku - kad bi neko udario, ja zagrlim. Neverovatno koliko bude lepše, delotvornije, plemenitije i meni i deci.
Nego, ne mogu a de ne primetim sledeći sklop rečenice: "da me kojim slučajem kaznio na način kako mi kažnjavamo svoju djecu," Da li to znači da dotični pripovedač, i pored onakvog oca, kažnjava sopstvenu decu? Tj. da li, kad kaže "mi", misli i na sebe?
Hvala ti, pozdrav!
Pretpostavljao sam! :)
ИзбришиKao što sama kažeš, tipično „gandijevska“ priča. Zbog toga je ne možemo izdvojiti iz podneblja filozofije u kojoj je nastala. Filozofije „ahimse“ (nenasilja) koja, Gandijevim riječima i životom, svjedoči: „"Zakon savršene ljubavi, bez izuzetka i ograničenja, zakon je moga života...Vjerovanje u nenasilje na važi samo za svece, ono važi i za obične ljude...to je zakon ljudskog roda kao što je nasilje zakon životinje...Ljudsko dostojanstvo zahtijeva viši zakon - ljubav, duhovnu snagu. Ja hoću da Indija sprovodi u život taj zakon...Naša borba ima za cilj prijateljstvo sa cijelim svijetom... Borba bez upotrebe sile došla je među ljude. Ona če ostati među njima. Ona je vjesnik svjetskog mira...", I još: “Ko hoće da bude nenasilan, ne smije da osjeća srdžbu prema onome ko ga je povrijedio. Ne smije da mu poželi zlo. Ne smije da ga kune. Ne smije mu nanijeti tjelesne povrede. Nenasilje je, znači, potpuna neškodljivost. Potpuna nenasilnost: potpuni nedostatak zlobe prema bilo čemu ili bilo kome što postoji i živi. Obuhvata život na nižem stupnju od čovjekovog, pa čak ne isključuje ni zvijeri ni štetnu gamad. Ne smije da pothranjuje razarajuće efekte. Ako poznajemo namjere našeg tvorca, pomenutim živim bićima otkrivamo mjesto koje im pripada u dijelu Stvaranja. Znači, nenasilje u primjeni nije ništa drugo do naklonost prema svakom životu. Čista ljubav. Pronašao sam je u induskim svetim spisima, u Bibliji i Koranu”
Kad njegov unuk kaže “kako mi kažnjavamo svoju djecu” siguran sam da misli generalno, na to kako je to uobičajeno u preko 90% slučajeva, a ne na to kako on to radi. Jer priču zaključuuje sa “Ali ova jedna lekcija o nenasilju bila je toliko snažna da je ostala svježa u mom sjećanju kao da se dogodila juče. To je snaga nenasilja”..