Rabindranat Tagore - DUHOVNO VIĐENJE JE VIĐENJE STVARNOSTI
Jednog dana bio sam na čamcu u Gangi. Bilo je prekrasno
jesenje veče. Sunce tek što je zašlo; tišina nebeskog svoda je bila sva od
neiskazanog spokoja i divote. Golema površina vode je bila sasvim glatka i
odražavala je sve promjenljive sjenke sutonskog sjaja. Kilometri puste pješčane
obale pružali su se poput džinovskog vodozemskog reptila iz nekog prepotopskog
doba, sa krljuštima koji svjetlucaju u blistavim bojama. Dok je naš čamac
nečujno klizio pokraj strme rječne obale, ukrašene rupicama gnijezda ptičje
kolonije, iznenada je velika riba iskočila nad površinu vode i potom iščezla,
prikazavši na svojoj nestajućoj pojavi sve boje večernjeg neba. Na trenutak je
povukla u stranu raznobojni zastor, iza kojeg se nalazio tihi svijet prepun
životne radosti. Pojavila se iz dubina svog tajanstvenog prebivališta sa
predivnom plesnom kretnjom i dodala svoju melodiju tihoj simfoniji umirućeg
dana. Osjećao sam se kao da mi je upućen prijateljski pozdrav iz dalekog
svijeta na njegovom maternjem jeziku i to mi je dirnulo srce bljeskom
zadovoljstva. Tada je iznenada čovjek za kormilom uzviknuo sa jasnim tonom
žaljenja : „O, kako velika riba!“. On je smjesta imao viziju ribe uhvaćene i
pripremljene za njegovu večeru. Bio je u stanju da gleda na ribu isključivo
posredstvom svoje želje, i tako je previdio cijelu istinu o njenom postojanju.
Ali, čovjek nije samo životinja. On stremi ka duhovnom viđenju, koje je viđenje
cjelovite stvarnosti. To mu pruža najviše ushićenje, jer mu otkriva najdublje
jedinstvo koje postoji između njega i njegove sredine. Naše želje su ono što
ograničava domet naše samorealizacije, sprečava širenje naše svjesnosti i
prouzrokuje grijeh, koji je najskrovitija pregrada koja nas drži odvojenima od
našeg Boga, izazivajući razdor i bahatost isključivosti. Jer, grijeh nije samo
radnja, nego – načelni životni stav koji prihvata zdravo za gotovo da je naš
cilj ograničen, da je naša ličnost krajnja stvarnost i da nijesmo u suštini svi
jedno, nego da svako postoji zarad svoje zasebne individualne egzistencije.
"Naše želje su ono što ograničava domet naše samorealizacije ..."
ОдговориИзбришиOdakle dolaze naše želje? Može li se čoveku, malom i slabom, zameriti što ne može da izađe na kraj sa svojim željama? Jer svi smo jedno: i svi oni jogiji i ti i ja i svi oni grešnici i veći od mene ...
Želje dolaze preko čula. Idealno je kontrolisati čula. A "želje štedjeti ko tvrdica zlato", kako kaže Jesenjin. Naravno, ne ide to lako i jednostavno, ali cilj je iskorjenjivati one negativne. Jer smo gonjeni željama, neumorne su - da imamo uvijek više, bolje, ljepše... nikad kraja. A onda um pronalazi način da ih ostvari, a ostvarivši jednu stvara sijaset novih. Ponekad, nekontrolisane želje dovode i do nekontrolisanih postupaka, pa čak i onih najtežih... Želja za bogaćenjem, vlašću, moći, posjedovanjem na razne načine, stvari, ljudi... Zato je bitna "viveka", razum, odluka, ovo je ispravno, ovo neispravno, i onda se slijedi ono što se usvoji kao ispravno.
ИзбришиA moram dodati, jer sam se evo neko vrijeme bavio Lazom Kostićem i njegovoj ljubavi prema Lenki Dunđerski (nešto malo sam sakupio ovdje https://miomircolakovicpoezija-izbor.blogspot.com/2018/08/laza-kostic-santa-maria-della-salute.html), pa me ovo podsjeti: kako znati da li smo donijeli pravilnu odluku, da li za ostvarenje, čak za postojanje, neke želje treba vjerovati razumu ili srcu, ili razum i srce moraju djelovati u sadejstvu? Da li se on kajao zbog svoje odluke (a meni se čini da jeste, ali i da je vjerovao da je ispravno postupio)? Uh, teških trenutaka ima, nije uzalud Andrić "zavapio": "Al' je teško biti čovjek, Gospode!"
ИзбришиJako mi je drago što sam dobila tvoje reči, a ne citat na temu. Sinoć kasno sam čitala ove odgovore, svašta mi je na um došlo, ali sam pomislila da je jutro pametnije od večeri ...
ИзбришиMolim te, ako je ovo , nemam baš reč koja rešava ovaj moj osećaj, ali, recimo, neprimereno, kaži mi - sve poštujem. Jedino mi je bitno da je komunikacija iskrena. Muči me da, možda, ne zadirem u stvari koje ne treba dirati, u privatnost koja takva treba i da ostane.
Elem, evo mojih dilema.
Na jednu stranu jogiji koji se odriču svega zemaljskog, pu-pu ne daj Bože neka želja (onaj tekst koji si ni na mejl poslao), a na drugu tvoja, očigledno, velika naklonost prema Jesenjinu koga citiraš sa "želje štedjeti ko tvrdica zlato", dok se on sam za svojih 30 godina života ne da nije štedeo, već je pao po svim tačkama 10 Božjih zapovesti. 3 braka za trideset godina?! Opa, a nije baš da mu je brak bila sveta tajna (vanbračno dete). Kafanske tuče (u alkoholisanom stanju, kako drugačije), Isidora Dankan (nešto baš ne verujem da je tu razmišljao mozgom ili srcem) Više mi liči na umetnički senzibilitet pretočen u požudu - šta rade dvoje ako nemaju zajednički jezik za sporazumevanje - koriste čulo dodira!
Da, to su mi je vrlo neobične suprotnosti kod tebe.
Drugo, želje! Meni su želje divne! I divno mi je što se stalno nove javljaju, što me iznenađuju i kad mislim da sam već sve videla! I znam da će ih biti još i radujem im se! Kad sam bez želja, onda znam da mi nešto nije baš dobro. Najbolje poređenje mi je kad vidiš mirno dete pa pomisliš da nije bolesno!
Ali ne govorim ja o želji za bogaćenjem ili slično - to su duhovno prazni ljudi koji svoju prazninu koja ih boli hoće da zatrpaju materijalnim stvarima. Uporno mešaju dva agregatna stanja koja nisu kompatibilna u tom smislu.
Treće, pitanje "sertifikacionog tela" koje propisuje šta je ispravno! Jasno je da za isti pojam neko može reći da mu je on ispravan, dok drugi kaže da nije. Ko je onda taj ko će da prosudi ko je u pravu od ove dvojice. Po meni, nema takvog!
Sklona sam mišljenju da svako treba da bude kovač svoje sreće i da poštije svoju percepciju sveta! Baš ono što ti kažeš : odluči sam sa sobom šta je ispravno a šta nije i sledi taj ispravni put. A kako sam ja odlučila da su meni želje dobrodošle, ja onda taj put sledim. Ti si odlučio da treba da kontrolišeš čula da ne bi izazvale želju, pa onda taj put slediš. Čini mi se da je bitno da se kaže da nema lošeg puta, postoje samo različiti putevi: moj i tvoj.
I za kraj moje omiljeno: kajanje! Skoro se na instagranu poteglo neko pitanje o kajanju, o plemenitosti tog osećanja, itd. Stavom sam bila porilično usamljen slučaj (poznati filing), te sam devojci koja je potegla tu temu ponudila moje kajanje kao nekorišćeno i neotpakovano u univerzalnoj veličini, osnovna oprema kad sam došla u ovaj materijalni svet. Zašto sam protiv kajanja, čini mi se isto koliko si ti protiv želja? Jednostavno zato što se kosi sa onim rečenim u prošlom pasusu: odluči šta ti je ispravno i drži se toga. Ja ne kažem da ne postoji žal za nečim, ponekad neka seta zbog nekih odluka ali čini mi se da ono što najviše cenim kad je neko "laf u srcu" - je l te boli, boli te i neka te boli, stisni zube i teraj dalje jer život ne može da čega, energija ne sme da stoji!
Po meni, Laza Kostić je jedan krajnje tragičan lik koji je sa samo par pogrešnih odluka sam sebe totalno porazio. Međutim, moje mišljenje nije bitno, ničije nije. On je ceo svoj život menjao za pesmu, to je bila njegova odluka, njegov put, prelepa Santa Maria della Salute.
Imam nekih malih problema sa kičmom pa ovih dana nijesam baš mnogo sjedao za računarom.
ИзбришиDuhovni život ne podrazumijeva odricanje od svega zemaljskog, naprotiv rekao bih tek pravo, istinsko uživanje i u zemaljskom. To je ona priča u kojoj duhovnom sklon čovjek šeta kroz šumu i uživa u stvaralačkoj ljepoti koju je priroda iznjedrila, upija je u sebe, dok svjetovan čovjek ulazi u šumu I razmišlja o koristi koju bi mogao od nje da ima, o tome kako bi bilo dobro posjeći neko stablo, koliko bi se od toga moglo zaraditi. Duhovnom sklon čovjek posmatra srnu, jagnje, zeca, neku životinju, divi se njihovoj igri, prirodnosti, živahnosti, gracioznosti, dok materijalno okrenutom čovjeku polazi voda na usta jer ih zamišlja u svom tanjiru, spremnih njemu na gozbu. Duhovno je sloboda, nevezanost za materijalno, ne želi da prisvaja, iskorišćava.... već da se divi i uživa u božanskoj igri stvaranja i održavanja života. Da u pravom smislu uživa u životu.
Duhovni život, a sva izvorna duhovna učenja, bilo Isusova, Budina, Krišnina, Šivina…, u suštini su ista. U svima je zastupljena ideja mira, ljubavi, tolerancije. Riječi osnivača religija ne sadrže ništa drugo. I sve izvorne religije su decidne – Bog je beskrajna dobrota i ljubav, Jedan je, Inteligencija koja prožima sve, Tvorac svega postojećeg, živog i neživog. I svako izvorno duhovno učenje ima iste ciljeve: postizanje i življenje nesebičnosti, dobrote, tolerancije, humanosti, ljubavi, pravdoljubivosti, istinoljubivosti... da bi se na taj način dostigao onaj krajnji, svakog duhovnog puta isti cilj – samorealizacija, ili drugim riječima rečeno Bogoostvarenje, stapanje individualne sa Kosmičkom sviješću, Nirvana, Samadi, Svjetlost... Postizanje Apsolutne sreće, mira, ljubavi, slobode. Apsolutnih, bezvremenih, bezuslovnih. A tada ne može biti niti želja, niti misli. Sve je u samorealizovanom, univerzum cijeli, šta da želi? Spoznao se, nema potrebe da misli, ništa mu nije nepoznato. Samoostvario se – on nije srećan, on je Sreća, nije znalac, on je Znanje, on je Ljubav, Sloboda, Mir...
Odricanje od želja koje skreću sa tog puta je samo način da se neka trenutna ugodnost zamijeni „idenju“ ka nečem ljepšem, radosnijem. Odricanje iz duhovne punoće, iz težnje ka nečem većem, sveobuhvatnijem, iz duboke čežnje koja traži nešto više i bolje od onoga čega se odričemo, nikako neželjenje iz praznine, tuposti. Duhovnim napredovanjem šire se unutrašnji horizonti, sve više otvara božanska riznica unutrašnjeg blaga radosti, ljepote, mudroasti. Samim tim, što se više povećava unutrašnje bogatstvo, to je manje potrebe i želje za onim spoljašnjim.
Naravno, to se ne postiže odjedanput, dug je proces, životima dug. Zato se ide ka redukovanju želja, samocenzuri, težnji da se “hrane” samo one dobre, želje čije ostvarenje će doprinositi obogaćivanju ličnosti, samorazvoju, unutrašnjem rastu (npr. bira se štivo koje će se čitati, muzika koja će se slušati, društvo sa kojim će se družiti i komunicirati i sl).
Nažalost, za većinu ljudi duhovnost se sastoji isključivo u spoljašnjem praćenju rituala i ceremonija. Smatraju da je suština u redovnom odlasku u religijski hram, obilasku svetih mjesta, izvršavanju dužnosti onako kako to nalaže religijska institucija kojoj pripadaju, To, ako ne postoji dublji duhovni uvid i razumijevanje izvora učenja, vremenom prelazi u "suvo" sprovodjenje krutih pravila, ostaje se samo na tom spoljašnjem praćenju rituala i ceremonija, bez pravog razumijevanja pravila koje se slijede, pa sljedbenik postaje krut, suvoparan i uštogljen, pothranjujući u sebi neku vrstu suptilnog samoljublja. Ostaje ograničen na samo svoju „istinu“, samo svog boga, samo svoju religiju, samo svoj narod, samo svoju državu, a često „ulazi“ i u fanatizam… Boga, paradoksalno, sveprisutnog, svemogućeg, stvaraoca svega što postoji, kako ga sam opisuje, zatvara u korice samo jedne, svoje, religijske knjige.
Strast, u kontekstu tragizma pojedinih umjetnika (rekao bih većine velikih umjetnika), je energija koja je uskladištena u anahata čakri, i pokretač je najvećih ljudskih dostignuća, ali, u svom negativnom izrazu, kad se ne kontroliše, kad se ne spozna u svom izvoru, u korjenu, i najvećih deformiteta. No, ipak je bitno djelo koje je ta strast ka stvaranju iznjedrila.
ИзбришиŠto se tiče kajanja, mislim da pravimo dvostruku grešku. Prva je ta za koju smatramo da smo je učinili, a druga negativan odnos prema sebi zbog toga. Greška za koju smo svjesni da smo je napravili pa iz nje izvukli pouku, više nije greška već iskustvo i nema razloga za kajanje. Jer, kajanje, poznato je, loše utiče psihološki, pa čak i fiziološki, biološki, na ličnost. Znači, umjesto da izvučemo pouku, sebi nanosimo štetu.
Divna je priča o šumi... Često čujem od ljudi iz okoline da se začude nekim mojim postupcima jer "i dete bi videlo kako to da se bolje iskoristi". Kad im kažem da sam to iskoristili bolje nego što oni mogu da pojme, gledaju me u čudu! (Napr. uđeš u šumu i samo dišeš)
ИзбришиDa budem iskrena, juče sam već pomislila da ovom ćaskanju s tobom dođe kraj!
"Da budem iskrena, juče sam već pomislila da ovom ćaskanju s tobom dođe kraj!"
ИзбришиZbog čega to?
Paaaa, nije se ranije dešavalo da prođe toliko dana između dva komentara, a poslednji je bio onaj moj koji iznosi dilemu da li ne zadirem previše u tvoju privatnost... Elem, zabranila sam sebi da kalkulišem moguće uzroke (uspešno!), bez kajanja (znam da su mi namere bile "časne"), ali žal je bila prisutna (ni to ne krijem), mada nada nije nestala (videla komentar)... Ovo je simpatičan primer za to kako stvari izgledaju drugačije u zavisnosti od ugla gledanja! Podsetila me je na onu Zmajevu pesmu kada su slepci opisivali slona... draga dečja pesmarica...
ИзбришиDokaz da je sve stvar percepcije :) :) :)
ИзбришиMa, nema tu zadiranja u privatnost, jednostavno imam nekih problema sa kičmom pa nijesam prilazio računaru, to je jedini razlog.