Sergej Jesenjin - BOBILJ I DRUG

Živeo je na kraju sela stari Bobilj. Imao je svoju kolibu i psa. Išao je po selu, skupljao kore hljeba i hranio se tako. Nikada se Bobilj nije razdvajao od svoga kučeta, i imalo je ono od milošte nadimak Drug. Pođe Bobilj kroz selo, lupa ispod prozora, a Drug stoji kraj njega, repom maše. Kao da čeka svoj dio. Reknu Bobilju ljudi: "Bolje da makneš, Bobilje, svoje pseto, jer se ni sam ne možeš prehraniti". Pogleda Bobilj svojim tužnim ocima, pogleda - ništa ne kaže. Vikne svoga Druga, otiđe od prozora i ne uzme koricu hljeba. 

Sumoran je bio Bobilj, rijetko je sa kim razgovarao.

Otpočne zima, dune srdita mećava, zakruži sniježna prašina, nabreknu debeli smetovi.

Ide Bobilj po smetovima, poštapa se, probija od kuće do kuće, a Drug trči uz njega. Pripija se uz Bobilja, gleda ga samilosno u lice i kao da hoće da izusti: "Nikome mi nijesmo potrebni, niko nas neće prigrliti, sami smo ja i ti". Pogleda Bobilj psa, pogleda - kao da pogađa njegove misli - i tiho, tiho rekne: -Samo ti, Druže, mene ne ostavi.

Korača Bobilj s kučetom, dogega se do svoje kolibe, a ona stara, negrijana. Pogleda zemljanu peć, pogled prošara po svakom kutku, a drva - ni ćepanice. Pogleda Bobilj Druga, a ovaj stoji - čeka šta ce reći domaćin. A Bobilj će tek nježno: Upregnuću te, Druže, u sanke pa ćemo poći u šumu, nabraćemo tamo granja i pruća, pa ćemo dovući, založićemo kolibu, ugrijaćemo se nas dvoje kraj pripećka.

Upregne Bobilj Druga u sanke, dovuče granja i pruća, ugrije legalo, zagrli Druga, pomazi. Zamisli se Bobilj kraj pripeka, počne se sjećati prošlosti. Ispriča starac Drugu svoj život. Ispriča o sebi tužnu povijest i s bolom doda: "Ti, Druže, ništa ne odgovaraš, ne zboriš ni riječi, ali tvoje su sive oči pametne... Znam,znam... ti sve razumiješ“.

Umori se mećava od jaukanja. Prorijede se vijavice, zašumi kaplja sa krova. Tope se snjegovi, slivaju. Vidi Bobilj - prolazi zima, vidi i s Drugom razgovara: "Živnućemo, Druže, s proljeća“.

Zaigra crveno sunce, požure odmah potoci-praporci. Gleda Bobilj s prozora, pod prozorom se već zemlja crni. Nabreknu na drveću pupoljci, zamiriše na proljeće. Samo godine Bobilja varaju, samo vlaga proljećna starca probija. Počeše noge njegove klecati, kašalj je grudi gušio, krsta su boljela, čupala, a oči su se već sasvim zamutile. Otopi se snijeg. Zemlja se osuši. Pod prozorom se razlista bijela vrba. Samo je starac rjeđe izlazio. Ležao je na krevetu, nije mogao sići. Silazi Bobilj s mukom, siđe, zakašlje se, zatuži, Drugu kaže: „Rano smo, Druže, ja i ti onda nagađali. Skoro će, bogme, i smrt moja; samo umrijet, tebe ostaviti - najteže mi je“.

Zanemogne Bobilj, ne ustaje, ne silazi, a Drug od kreveta ne miče. Osjeća starac - smrt se približava, osjeća to. Druga grli, gorko plače: "Kome, Druže, da te ostavim. Ljudi su nam svi tuđi. Živjeli smo ja i ti...cijeli život zajedno proveli, a smrt nas rastavlja. Zbogom, Druže moj dragi, osjecam da se približava smrt, dah se i grudi lede. Zbogom...pa izađi na gorb, sjeti se svoga starog prijatelja“. Zagrli Bobilj druga oko vrata, čvrsto ga pritisnu na grudi, zadrhta i duša se vinu. Mrtav Bobilj leži na krevetu. Shvatio je Drug da mu je gospodar umro. Ide Drug iz kuta u kut - ide, tuži. Priđe Drug, onjuši umrlog - onjuši - žalosno zalaje.

Počeše ljudi govoriti među sobom: što li to Bobilj ne izlazi? Sporazumijevši se, dođoše - viđeše - ustuknuše. Mrtav Bobilj leži na krvetu, u kolibi zadah mrtvački - kužni. Na krevetu sjedi pas, šćućuren.

Uzeše ljudi mrtvaca, spremiše, okupaše - u kovčeg staviše, a pas od umrlog ne odmiče. Poniješe mrtvaca u crkvu, Drug pored njega. Ćeraju psa od crkve, ćeraju u hram ne puštaju. Probija se Drug, valja se na crkvenom pragu, zavija od tuge i gladi, na nogama se ljulja.

Doniješe mrtvaca na groblje, doniješe - u zemlju zakopaše.Umro je svima nepotrebni Bobilj i niko za njim ne zaplaka.

Zavija Dug na groblju, zavija - šapama zemlju razgrće. Hoće Drug da otkopa svog starog prijatelja, da otkopa i da s njim zajedno legne. Ne silazi pas s groba, ne jede, tuži. Izdade Druga snaga, ne diže se, ustati ne može, drhtaj mu prođe niz leđa, opušti Drug glavu, opušti, tiho uzdrhta i precrče na grobu...

Zašaptaše na humci cvjetovi, ispričaše pticama divnu povijest o prijateljstvu. Doleće na grob kukavica, sjede na žalosnu vrbu. Sjeđela je kukavica, tužeći žalosno nad grobom...

(Jesenjin je priču posvetio sestri Kaći)