TRAGANJE U SEBI

Čovjek jeste „društvena životinja“, „osuđen“ na samoizgrađivanje u sredini u kojoj radi i živi, ali čovjek, takođe, želi da bude individua, da ima osjećanje ličnog identiteta, da se prepoznaje po „samom sebi“, da bude neko, da se ne raspoznaje po pripadnosti određenoj sredini, naciji, državi, religiji...

Da bi došao do pravog sebe, spoznao unutrašnje ponore i visove koji ga čine ličnošću, čovjek mora pokidati veze sa spoljašnjim načinom života, nadići okruženje i uroniti u „najdublji dio sebe“. Osamiti se i pronaći onaj drugi, stvarniji, bolji, čistiji svijet koji u sebi nosi. 

To osamljivanje, zaranjanje u sebe samog, treba to shvatiti, ne znači i izolovanost, otuđenje, već uspostavljanje granice, u prvom redu mentalne, prema svemu što može da naruši unutrašnju ravnotežu. Granice prema svakom u okruženju mraku: ljudskom, medijskom, političkom, religijskom...

Kad se uđe u tu i takvu samoću, spozna tišina, harmonija i božanska ljepota u sebi, tada se bude unutrašnje snage, šire duhovni horizonti, otvaraju vidici koji pokazuju da sve spoljnje proističe iz nas samih, iz naše veličanstvene nutrine, da su sve nesreće i sreće, razočaranja i ljubavi, paklovi i rajevi, ratovi i ljepota života u nama samima, da smo mi ti koji upravljamo svojom sudbinom i da nema toga u ovom kosmosu koji može odrediti naš Put. Sami smo odredili svoju dosadašnju putanju, sami određujemo stazu kojom ćemo budućim životom gaziti, sami upravljamo unutrašnjim i spoljašnjim univerzumom. Spoznaje se osjećaj jedinstva sa svim živim bićima. I rađa razumijevanje i duboko poštovanje prema cijeloj Kreaciji. Prema ljudima, životinjama, biljkama... Čovjek postaje svjestan sebe, svog značaja, svoje veličanstvenosti i svoje ništavnosti... Ličnost u pravom smislu te riječi.

Tek kao ličnost, tek tada to znači ostvarivanje prisnijih i dubljih odnosa, ali u isto vrijeme ne znači i veliku druželjubivost. Jer, voljeti ljude, poštovati njihovu istinsku, prirodnu, božansku ličnost, ne znači voljeti i poštovati njihova djela.

Do drugoga se dolazi samo čistim srcem. Srce sa srcem razgovara. Ili se distancira, ćuti. U samoći, tone u sebe.

Samo svetac ostaje postojan i nedirnut u dodiru sa negativnim vibracijama, na obične smrtnike one itekako mogu da utiču. Zbog toga je izuzetno važno društvo u kojem se čovjek kreće. Ima ljudi koji svoj unutrašnji nesklad, svoju negativnost, lošu volju, prenose na druge, a da ni sami nijesu toga svjesni. Ponekad nijesu svjesni ni oni koji takve vibracije primaju, ali poslije takvih susreta postaju i oni sami nervozni, neraspoloženi, sami sebi „teški“. Kao što ima i onih drugačijih, pozitivnih, punih života, koji oko sebe šire vibracije prijatnosti, radosti. Ima i onih ljudi sa kojima su, na prvi pogled, razgovori prijatni, puni razumijevanja, čak na nekom specifičnom nivou samo onima koji komuniciraju razumljivi, da bi kasnije, na dubljem nivou poznavanja postali bogatiji, obostrano oplemjenjujući, nadopunjujući, ili se, ako ne pređu na tu granicu istinske duhovne intimnosti, suprotno tome, u određenom trenutku, na određenom nivou zaustavljaju, počinju da se pretvaraju u, sa jedne ili druge strane, lagani osjećaj nadmoći, koji uvijek prati i određeni nivo nipodaštavanja, spuštajući se tako na nivo površnosti, nekad trivijalnosti, ostavljajući gorak ukus, razočaranje što je razgovor, odnos, uopšte i započet.  

Zato bi čovjek trebalo da teži ka tome da se kreće samo u onom društvu, da vodi samo one razgovre, koji neće na njega negativno uticati, poremetiti njegovu unutrašnju ravnotežu. Jednostavno, u cilju očuvanja mentalnog mira i zdravlja, neke ljude treba na lijep način izbjegavati, na fin način od sebe udaljiti, neke ružne riječi, misli, ideje, prenebregnuti, prihvatiti kao dio naše svakodnevice, kao nešto što, uz sve drugo, i dobro i loše, mora postojati i jednostavno ne “upijati”, odbiti i nastaviti dalje, na tome se ne zadržavati.

Jer je životna istina da ogroman broj druženja, prijateljstava, kumstava, proističe iz interesa. Ne postoji onaj pravi, istinski, najintimniji osjećaj zajedništva, pripadanja, bliskosti, gospodin interes je taj koji te odnose održava. Pa zvao se taj interes „gospodin euro”, “gospodin položaj u društvu”, “gospodin ugled”, “gospodin može mi nekad valjati”, “gospodin dosada”, “gospodin strah od samoće”, “gospodin prija mi tvoje društvo”, “gospodin trebaš mi za...” I kad taj interes bude ugrožen, ili postane suvišan, nađe se neki zanimljiviji, korisniji, takva druženja i prijateljstva pucaju, ljudi jedni drugima postaju strani,a nerijetko i zakleti neprijatelji.

Zbog toga čovjek treba da bude oprezan u poklanjanju povjerenja, da pazi koga uvodi u svoj unutrašnji svijet, u svoj život. I ne odnosi se to samo na fizičke kontakte, već i na one mentalne, vizuelne, duhovne (literatura koja se čita, muzika koja se sluša, filmovi i emisije koje se gledaju…). Na taj način čuva mentalno zdravlje, harmonizuje svoj unutrašnji svijet, budi one najljepše, božanske potencijale koje nosi u sebi. A ta granica mora da bude jaka, ne tako lako osvojiva.