Đuro Šušnjić - ISUS HRISTOS

Nije mu potrebno ništa do korica hljeba i malo vode sa izvora. Imao je dom veličine groba, toliko da se ispruži u snu. To da ništa nema, ulazi u pojam njegove slobode: lišen svega, slobodan od svega. Go došao na ovaj svijet, go otišao sa ovoga svijeta. Nije ga privlačila odaja od zlata, vjerovao je da je bogatstvo ovoga svijeta samo ludost u očima gospodara neba. Ne vrti se oko novca, slave i moći, već oko sebe, kao jedinog sunca, odakle dolazi nova svjetlost sebi u susret: novac, slava i moć su za tren, a nada za cio život. Nema ništa, jer isposnička savjest ne trpi nikakvo breme koje bi je savijalo. Go i bos navješta zajedničko proljeće: njegova nesebičnost bila je stalni prijekor pohlepi bogatih, i zato ga raspeše. On, koji cijelog života nije dirnuo novac, biva ne samo izdan, nego i prodan.

Kao janje vođen na klanje, na rastanku sve oprosti.

Krvave mrlje sa njegovog tijela i danas majke Tereze brišu svojim suzama.

Život mu se ugasi poput dana. Eno, gledaj, pade još jedan list sa drveta života: “šutljiv kao ljubav, vječan kao nada”. Sa smrću njegovom umre jedna svetinja, čije toplo srce primi hladni grob, da se zemlja malčice zagrije. Ostala je uspomena o njemu duga jednu vječnost.

Umre za sve, kako svi nebi umrli za njega: jedan nevin iskupi sve grješnike! Umro je mlad, izdan i vrijeđan od onih koje je beskrajno volio. A ipak usamljen, među njima, više nego u pustinji. Savremenik svih vremena, topao kao ljubav, tih kao nada. Za njega, vjera nije zanat i struka, nego božji poziv i dar: ta, on ne prodaje svoga boga!