Ivo Andrić - KROZ SVE SNOVE PROLAZIŠ TI
Ruke mi često preko dana staju nad poslom i veliki dio
noći bdijem samo da mogu duže misliti o Tebi.
Prije ptica se budim, prije zore dižem (a kroz sve snove prolaziš Ti); u osvit sam naslonjen na prozor kao da Te čekam.
Ljepotu cijelog svijeta kriju u sebi moje misli. Neostvariv san je postao sadržaj mog života. I tako život prolazi, ali u času smrti ja mogu pokazati na svoju čežnju kao na jedino veliko, istinito i lijepo u svom životu.
Prije ptica se budim, prije zore dižem (a kroz sve snove prolaziš Ti); u osvit sam naslonjen na prozor kao da Te čekam.
Ljepotu cijelog svijeta kriju u sebi moje misli. Neostvariv san je postao sadržaj mog života. I tako život prolazi, ali u času smrti ja mogu pokazati na svoju čežnju kao na jedino veliko, istinito i lijepo u svom životu.
Tekst je tako bolno prekrasan da je i ovo što sad kažem nepotrebno.💔 Setih se naših prvih reči o Andriću.... kako me je samo začudio tvoj komentar da je pesimista..... znam da on ima i pesimističnijih misli od ove, ali bi neko sigurno rekao i za ovu da je pesimistična... meni nije, nimalo💕
ОдговориИзбришиDa, govorili smo o tome, a i o tome koliko je bio dobar poznavalac ljudske prirode. Istina, imao je uzlete optimizma, ali pesimizma je mnogo više, provijava kroz čitavo njegovo djelo, njegov život. Kako sam kaže:
Избриши"Nezadovoljstvo samim sobom, u prvom redu, a zatim svim ostalim na svetu, bilo je i ostalo osnov moga duhovnog bića, bez obzira na prolazna raspoloženja i trenutna mišljenja koja sam mogao da imam i uspeo da izrazim".
Ne verujem u njegovo nezadovoljstvo! Ne verujem da to što je rekao nešto trajno, fundamentalno u njegovoj ličnosti. Više mi se čini kao nešto što je istraživao, ispitivao na sebi, kao neki koncept... Jednostavno mi se ne uklapa u ostatak njegove ličnosti. Imam i ja nekih takvih epizoda, tako da ga razumem. Međutim, za mene niko nikad nije ni rekao, a ni pomislio da sam pesimista. Naprotiv, čula sam da sam "krajnje neurotičan i neosnovan optimista".
ИзбришиNe znam taćno ime, ali se odlično sjećam izjave jednog od prvih EU namjesnika, upravitelja, Bosnom poslije okončanja rata. U početku začuđen tolikom količinom mržnje koja mu je “prosto bila opipljiva u Bosni” kada je došao i upoznao se sa situacijom, ne shvatajući kako je mogla da se rodi u tolikoj simbiozi koja je prije rata vladala u životu te zemlje, poslije izvjesnog vremena je izjavio, parafraziraću ga, da mu je sve postalo jasno zahvaljujući Andriću. Čitajući ga, saznao je za tu klicu mržnje, kad je nastala i koliko vjekova je u ljudima tinjala, s koljena na koljeno prenošena.
ИзбришиAndrić je vidio i prepoznao, očigledno znao šta se u ljudima dešavalo i dešava, “ušao” u strašni bosanski mrak i kad ga niko drugi nije naslućivao (dosta je samo pročitati njegovo Pismo iz Bosne), i ne samo bosanski, uopšte u ljudski, što je, možda, po mom mišljenju, u njemu pojačalo taj pesimistični pogled na sebe i svijet (“Zašto na svaki dodir života/ostaje dušom kao jeka - bol?”). Nije bez neke u jednom trenutku rekao: “Da mi je samo zrno jedno od one prirodne ravnodušnosti koju ispoljavaju ovi ljudi oko mene prema tolikim stvarima zbog kojih ja danju često ne mogu da se radujem ni da mirno radim, a noću ponekad strepim i patim, rasanjen i nesrećan”. Ili “Ja sam ponekad silazio u ponore za koje ne nalazim imena ni hrabrosti da ih opišem. I patio sam - niko ne zna i ne sluti koliko - pre silaženja, u ponoru, i po izlasku iz njega. Ne znam zašto ni čemu sva ta patnja. Kome treba ova bol za koji ne nalazim nikakva objašnjenja? I sve neka je prosto, samo da jednog dana ne ostanem zauvek u nekom od tih ponora”. Ili: “Ljudi su mi teški i njina surovost i podlost, a vjetrovi su moji prijatelji, oluje moje radosti, sunčeva žega moja naslada, muka studena jutra moji najsvečaniji časovi”.
p.s. "Bosna je zemlja mržnje i straha. Ali da ostavimo po strani strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mržnji. Da, o mržnji.
Избриши... A stvar je baš u tome što bi to trebalo uočiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što to niko neće i ne ume da učini. Jer, fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovek nije svestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i mrzi svakoga ko pokuša da to učini. Pa ipak, činjenica je: da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim i neslovenskim zemljama". (Pismo iz 1920. godine.)
Naravno, to „poniranje“ (a govorili smo već i o tome, a lijepo ga je opisao i Vladeta Jerotić) u ljudske i sopstvene dubine, rezultiralo je mudrošću i pronalaženjem odgovora o čovjeku, njegovoj prirodi, opštem postojanju ljudske egzistencije. Zato, i pored sveg ličnog pesimizma, Andrić ima odgovor na koji način i u kom pravcu život treba da se kreće, da bi bio vrijedan življenja i barem umanjio, a uveliko i prevazišao, patnju koju sa sobom nosi... Pa u tom smislu kaže: „Otkako se misli piše i na ovom svijetu neprestano se tvrdi i ponavlja kako je ,’od svih zala na zemlji najgore zlo čovjek’, i kako je ‘čovjek čovjeku vuk’. I sam sam često tako pisao; dijelom na osnovu iskustva, dijelom što sam osjećao potrebu da to ponavljam za drugima. Ali s godinama, moj se pogled zaustavlja na drugoj, protivnoj strani medalje. I ja ne mogu da se načudim i nadivim šta sve može čovjek značiti čovjeku; od kakve pomoći i utjehe može biti jedan drugom, koliko radosti pružiti i primiti... Ne gubim ja iz vida ni onu prvu, protivnu, stranu medalje, ali sve mi je češće pred očima činjenica: da samo kroz drugog čoveka možemo potpuno osjetiti ljepotu i veličinu života koji nam je dan. To me ispunjava nekim zanosnim vjerovanjem”.
ОдговориИзбришиI još „Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još polovina tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumima. Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako se ne može živjeti bez opraštanja.
Svi su mi ljudi i te kako potrebni. Svi, od ove starice koja me je primila na ruke kad sam došao na svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika, koji će, kad mene budu nosili na neko groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i zaželjeti mi vječni mir i laku zemlju.
Vječni mir! - kako je dobra i velika i lijepa ta želja! O nepoznati dobri čovječe, blagodarim ti za tu želju tvoju!
Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, a najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni plamen svjetla.
Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni”.
ОдговориИзбришиNačitah se Andrića, hvala ti na tome! 💕
Ali, pričamo o pesimizmu... Pritom ja uopšte ne govorim o njegovoj "putanji" od najvećih ponora do neslućenih visina, o njegovom razumevanju bosanske mahale, istorije, čoveka... Govorim, povodom tvog inicijalnog citata o odnosu 1:1. Kažem samo da ono njegovo "... veliki dio noći bdijem samo da mogu duže misliti o Tebi." za mene nije izraz pesimizma.
A što se ostalog tiče (namerno ne odoh googlu po pomoć) ja ne mogu smatrati nekog pesimistom koji može i hoće da se iz ponora vrati i koji se boji da u jednom trenutku ne ostane tamo zarobljen. Po mom shvatanju, pesimista je onaj koji gazi po ponoru s namerom da tu i ostane i da ste tačke komentariše svet, a ne da spozna neke osećaje koji će mu pomoći da ga bolje upozna i zavoli. Iz tog razloga, meni on nikad neće biti pesimista. Slično kao i s Šantićem, nešto sam kontra sveta, samo što si i ti sad s druge strane. 💔
Ok, otišao sam dalje od ove pjesme, pa na osnovu toga govorio o njegovom pesimizmu. A kad kažem njegovom, naravno da mislim na njegova djela, na sve ono što je napisao, a pogotovo tamo gdje je bio ličan. Dodao bih samo, radi potpunog objašnjenja, jer ovo donekle sa moje strane ispade jednostrano, da ne mislim na onaj pesimizam koji se prenosi, koji na čitaoca negativno djeluje (kao što je to slučaj, moj lični stav, sa Dostojevskim) prije je to onaj pesimizam koji otvara oči i pokazuje čovjeka u svoj njegovoj dubini, pomaže da se u stvarnom životu prepozna prava priroda čovjeka, i ona dobra strana ali i ona njegova sjenka. Otkriva i pokazuje na mrak i mržnju koje postoje, ali i daje odgovore na njihov uzrok, razlog njihovog postojanja i posledice koje donose. Jednostavno, čitajući ga, čovjek mnogo bolje shvata život, sa svim njegovim padovima i usponima.
ИзбришиEvo mi se nešto mota po pameti već skoro dva sata, radim nešto drugo, a svako malo na Andrića pomislim. Konačno uobličih: znaš ono kad kažeš da pisca treba izuzeti iz njegovih dela (o Krleži napr. a bilo je i drugih) Zamislila sam samo šta bi Andrić bio kad bi se njegova ličnost izuzela iz njegovih dela... pa on je živeo to što je pisao, što je u onim ponorima video, šta je iznedrio iz tih spoznaja, koliko je uzrastao kao čovek posle tih muka... Pa Miljković kao da je na njega mislio kad je rekao:
Избриши"Kad mastilo sazre u krv, svi će znati da je isto pevati i umirati...."
I zato, neuporedivo je... nešto čitam i sjajno je u svom žanru, a nešto živim i razdire me baš zato što je i autora razdiralo, a ja mogu da prepoznam, da osetim...
Eto, kad u isto vreme pišemo komentare. Kad sam ja počela moj prethodni, tvog poslednjeg nije bilo ... 😁
ИзбришиDa, Andrić je u mnogim djelima zaista ličan, maltene intiman, tako da čovjek može da vidi i negove boli i njegove uzlete, kao da je svoju intimu rasprostro pred čitaoce pa izvolite, shvatite ili ne.
ИзбришиMa, možemo o njemu pisati i pisati, što je dobro, nekad je potrebno razmijeniti mišljenje, ali je najbitnije čitati ga, čitati... I tako mnogo toga naučiti.
Jako mi je drago što s tobom mogu o njenu pričati do beskraja... znam da ga voliš skoro isto koliko i ja (ha, ha!) 💕
Избриши... ili ga ti voli[ skoro isto koliko i ja :) :) :)
ИзбришиDogovoreno, tebi bih ga laka srca "ostavila na čuvanje"! :) :) ;)
ИзбришиPrihvatam dogovor :) :) :)
Избриши