Ivo Andrić - MOJA SAMOĆA

Na mahove, usred aktivnog života, osjetim odjednom kako sve odlazi, kako stvari napuštaju svijet i čovjek čovjeka. Tada se vraćam svojoj samoći, pravom zavičaju moje svijesti. A moja samoća, to nije tišina i nepomičnost, mrak i besvijest; to je vapaj i kliktaj svih ljudskih sudbina i životnih zahtjeva, od postanka svijeta do danas, to je vihorno kruženje bezbrojnih sunaca, prema kojima je ovo što nas grije samo igračka, to je brujanje miliona vasionskih zvona u kojima su planete klatna. I kroz tu vasionu bez kraja i imena, poboden je, od vrha do dna, kao stožer, mač od svjetlosti — moja svijest.