Jovan Dučić - SVE U SAMOĆI POSTAJE UZVIŠENO

Niko danas ne zna kolika je bijeda i poniženje ne smjeti ostati sam sa sobom. Niko ne zna kolika je nesreća nikad ne čuti u samoći kako teče sopstvena krv kroz naše vene i slepoočnice, ni kako se čuju koraci naših sopstvenih misli u tišini samoće, u kojoj sve prokaže i progovori.

Ima tišina kojih se sjećam više nego najljepših riječi.

Onaj ko navikne na samoću, prekida sa svijetom, kao što čedan prekida sa poročnim, ili čist sa nečistim.

Kome se god u duhu nastanila jedna velika ideja ili u srcu veliko osjećanje, on se povlači u samoću šume i polja, ili u jedan ugao sobe, da tu sazru, u njemu, njegove najveće istine..

Sujeta se liječi samo samoćom.

Samotnik je jedini gospodar samog sebe.

Bog obitava u pustinji i tamo ga svi nađoše.

Mržnja ne klija drugdje nego po putevima hučnih gomila i u huci jezika.
U samoći nema mržnje.
Osamiti se znači očistiti.
Sve u samoći postaje uzvišeno, najviše, najdublje.

Ako je čovjek filozof, on se predaje samoći da bi znao cijenu života, viši smisao o svijetu, i da bi prišao božanstvu. Samo malog čovjeka samoća pravi bolesnikom, i ona njegovu dušu truje sumnjama i ispunjava strahom.
Ima svijeta koji se ne smije obrnuti sam u šumi.
Ima onih koji u strahu od samoće zalutaju i na otvorenom polju.
Za samoću treba biti snažan i duhovniji, nego za najviši svijet jednog društva...