Jozef Goldštajn - O GOVORU
Govor je moćna sila. Ali koliko pažnje poklanjamo onome
što govorimo?... Unosimo li imalo mudrosti i osjećajnosti u svoje riječi? Šta
je iza našeg govora, šta ga motiviše? Da li je zaista bilo neophodno da kažemo
to što smo upravo rekli. Kada sam počinjao da razmišljam i učim o govoru,
napravio sam jedan eksperiment. Odlučio sam da tokom nekoliko mjeseci nikada ne
govorim o nekoj trećoj osobi; tako nikome u razgovoru ne bih pominjao nekog
drugog. Nema ogovaranja. I 90% mog govora bilo je eliminisano.
Prije toga nije mi ni padalo na pamet da trošim toliko mnogo vremena i energija na takvu vrstu govora. Moj govor nije bio nešto posebno zlonamjeran, već je prije dobrim dijelom bio beskoristan. Bilo mi je nevjerovatno zanimljivo da posmatram uticaj koji je taj eksperiment imao na moj um. Prestavši da tako govorim shvatio sam da su, na ovaj ili onaj način, velik dio onoga što sam do tada govorio bili komentari o nekom drugom. Prestavši tako da govorim, i moj um je postao manje sklon da kritikuje, ne samo druge, već i mene samog. I bilo je to veliko olakšanje.
Prije toga nije mi ni padalo na pamet da trošim toliko mnogo vremena i energija na takvu vrstu govora. Moj govor nije bio nešto posebno zlonamjeran, već je prije dobrim dijelom bio beskoristan. Bilo mi je nevjerovatno zanimljivo da posmatram uticaj koji je taj eksperiment imao na moj um. Prestavši da tako govorim shvatio sam da su, na ovaj ili onaj način, velik dio onoga što sam do tada govorio bili komentari o nekom drugom. Prestavši tako da govorim, i moj um je postao manje sklon da kritikuje, ne samo druge, već i mene samog. I bilo je to veliko olakšanje.
Vrlo, vrlo interesantno! A ja upravo iskritikovah Daru Bubamaru u prethodnom komentaru.... 😂
ОдговориИзбришиI tako istinito. Koliko samo riječi (misli) potrošimo nekorisno...
ИзбришиMada, ovo mi se sviđa kao eksperiment. U stvarnom životu, u komunikaciji s živim ljudima, pa ne znam baš... Koliko puta mi se desilo da s nekim razgovaram, nikakve informacije, nikakvi uvidi, nikog ne ogovaramo, kritikujemo, pominjemo - samo "cvrkućemo", totalno nebitno, ali bitno, u stvari jako bitno, evo kao sad, napr. :)
ИзбришиBitno šta donosi to "cvrkutanje", ima li svrhu, doprinosi li nečemu. Ako ne, ako su samo riječi radi riječi, ili, pak, "pražnjenje" negativne energije preko riječi, onda nanosimo štetu i sebi i sagovorniku. Uvijek se sjetim nečega što je zapisao Andrić čitajući Dostojevskog (mislim da se radilo o "Idiotu"). Parafraziram - svi mi imamo svoje trenutke pakosti, ali ne bi trtebalo da u njima pišemo. Bolje da Dostojevski neke stranice nikada nije napisao - .
ИзбришиOvo bi moglo da se prenese na svakidašnji život - svi mi imamo te trenutke, ali ne bi trebalo da njima "zasipamo" druge. Jer, sama znaš, sigurno si imala tih trenutaka kad ti neko takav, zbog nečeg neraspoložen, nabijen negativnom energijom, u razgovru tu energiju prenese na tebe, prosto osjetiš kako ti krade dobro raspoloženje. A ima ljudi koji to svakodnevno rade, jednostavno ne umiju drugačije - sve im smeta, svime su nezadovoljni, svuda vide samo zlo, a u stvari ga imaju u sebi i šire ga okolinom.
Naravno, ovdje ne mislim na one koji ga prepoznaju, o njemu pišu, na društvene anomalije upozoravaju i sl. Koji posmatraju, analiziraju, dalje ga prenose kao opomenu na loše u koje se skliznulo, ušlo.
p.s. da ne bude zabune, tu mislim na velike pisce, najveća književna djela nastala kao plod želje da se anomalije lične i društvene, sistemeske, isprave, iskorijene. Na kraju, zbog toga se pojavljuju i velikani duhovne misli, da razdvoje dobro od zlog, nauče ljude da prevaziđu loše u sebi, razgrnu sopstveni mrak i unesu svjetlost u njega.
ИзбришиZnam da ima ljudi koji su se napojili negativom i sipaju je na sve strane. Ali ja takve lako zaobiđem. Oko mene, realno, nema takvih ljudi. Ja njima ne prijam, te oni mene zaobilaze ili se prema meni drugačije ponašaju. Opet ću pitati, oko tebe ih ima?
ИзбришиDa li ovo naše cvrkutanje doprinosi nečemu, ima li svrhu ili su samo reči radi reči? Baš me intetesuje odgovor...
Ima ih skoro na svakom koraku - takvih ima gdje god se čovjek okrene, boravi na nekom javnom mjestu, od komšiluka do grada, ali ne dozvoljavam da me dotiču, imam svoj "oklop", "moć" isključenja. Kontakt svedem na najmanju moguću mjeru. Zato prema meni imaju neutralan stav, ali posmatram ih u medjusobnim odnosima sa drugima - na poslu, na pijaci, gradu, nekom lokalu...
ИзбришиNaravno da ima svrhu, inače ne bi ni postojalo...