Aleksandar Dramićanin – VEGETARIJANSTVO I ZLATNO DOBA

Životinja je čovjekov najbliži susjed, njegov sadrug i pomoćnik u održavanju poretka svijeta, koji je ustrojen tako da svaka čestica u njemu teži da progresira ka višem planu postojanja, prelazeći iz forme u formu, u skladu sa karmičkim zakonom. Pari passu, i čovjekova dužnost sastoji se u tome da pomogne životinji u njenom evolucionom hodu ka višoj formi. Svako ometanje takvog toka stvari povlači za sobom karmičke posledice, odnosno pad u regresiju. 

Kad kažemo da je životinja “najbliži čovjekov susjed”, tad imamo na umu ljestvicu postojanja po kojoj, kako god išli, naniže - duhovni svijet, ljudski, životinjski, biljni, mineralni i svijet htonskih sila - ili naviše, obrnutim redoslijedom, uvijek je isto, ona je, naime, pored njega. Tako, recimo, kad pokušava da se uspne na stepenicu više, da pređe prag zlatnih dveri, životinja je čovjekov kamen iskušenja, a kad pogleda naniže, ona je njegova vječna opomena od pada, koji, ako se dogodi, obično nezadrživo srlja ka najnižem planu postojanja, svijetu htonskih sila - monstruoznosti i suštog zla. 

Savremeni čovjek Zapada se, i pored ove opomene, uljuljkuje u laži i obmane svog dijaboličnog uma, čija bestijalnost je neuporedivo veća nego bestijalnost najkrvožednije životinje, te otud ne primjećuje kako se već nalazi u vlasti htonskih sila gdje ga čeka nezamislivo stradanje ako ne prihvati pouku životinje i ne promijeni svoju životnu filozofiju. Za razliku od takvog tipa čovjeka, koji je mutant postojanja, genetski monstrum, rob svog dijaboličnog uma, razoritelj cjeline, jer svoje postojanje temelji na suprotstavljenosti i tjeskobi, drevna metafizika stavlja Dušu svijeta, koja se zasniva na prožimanju i skladu, odnosno carstvu slobode, u kojoj su sva bića jednako vrijedna i ravnopravna, a svaki čovjek je prosvijetljeni kralj-mudrac, obasjan svjetlošću svog nad-uma koji mu donosi spoznaju božanske nauke, a samim tim i svijest o cjelini postojanja čiji je on uzvišeni vladar i čuvar.

Na kulturološkom planu, životinja je čovjekov odraz u iskrivljenom ogledalu delirijumske opsjene svijeta fenomena. Svaka vrsta životinje oličava neki aspekt čovjekovog karaktera, kao što se može pročitati u indijskoj Panćatantri, starogrčkim basnama ili u predanjima mudrih ali gotovo istrijebljenih starosjedilaca Otetog kontinenta, kao što se uostalom može nači u predanjima i pričama naroda cijelog svijeta. U svim tim pričama životinje su čovjekovi prijatelji i učitelji mudrosti, koje mu pomažu da na pravi način sagleda i popravi mane svog karaktera, kao i da razriješi zamršene životne situacije i ostvari svoj cilj.

Na fizičkom planu postojanja čovjek, takođe, nema pravo da životinji oduzme život, jer je on dat oboma i dio je karmičkog plana. Čovjek ne može samovoljno da se postavlja iznad njega, jer onda potpada pod udar karmičkog zakona, što se potvrdilo nebrojeno puta do sada. Životinja, naime, zajedno sa čovjekom sudjeluje u očuvanju i ravnoteži eko sistema, kao Božjeg vrta obilja, ljepote i sklada, conditio sine qua non svekolikog progresa, čije narušavanje donosi destrukciju, bol i užas ništavila. 

Kao nosiocu umnih preimućstava odgovomost za sudbinu svije­ta je na čovjeku. Individualnim uzdržavanjem od jedenja mesa, čovjek odbija da uzme učešća u sistematskom ubijanju životinja, čime vraća nevinost postojanju, vjeru u ljudsku dobrotu i izvjesnost sjutrašnjice. Etički odnos prema životinjama, vegetarijanstvo i eko praxis su neraskidivo povezani i oni se mogu smatrati filozofijom budućnosti, koja će revitalizovati čovjekovo duhovno, moralno i praktično biće i dovesti ga u skladan odnos kako sa samim sobom tako i sa Dušom svijeta, uz obećanje da će na obzorju novog svitanja, pročišćen svjetlošću vječne istine, pro­svijetljeni kralj-mudrac najaviti povratak Zlatnog doba.