Mi živimo u svijetu gdje su sahrane važnije od pokojnika,
gdje su svadbe važnije od ljubavi, gdje je izgled važniji od pameti. Mi živimo
u kulturi ambalaže, koja prezire sadržaj.
I opet, baš me briga za ta globalna definisanja. Ja znam da ne živim tako. Živim u divnoj porodici. Družim se sa divnim ljudima, što privatno, što poslovno, što vizualno, što virtualno. Radim posao koji volim, čitam knjige koje me oplemenjuju. S radošću dočekujem vikend, s radošću u ponedeljak idem opet na posao. Meni je život radost. 💝 A mogla bih, sasvim lako, biti nezadovoljna i isfrustrirana žena, majka. Zajedljiva i zavidna koleginica, ništa lakše. Ljuta i nadmena šefica, razloga za to koliko hoćeš. Gledati rialitije i babe koje se češljaju, slušati vesti, listati skandal novine, na internetu juriti za senzacijama i nesrećama, jesti fast food, zapuštati se u svakom pogledu... E, pa da sam bar nešto od ovoga što sam nabrojala, lako bih se složila s pričom koju si ponudio jer bi ona meni predstavljala alibi i izgovor za moj bedan život prožet nezadovoljstvom. GLOBALNA REALNOST JE SUMA SVIH NAŠIH REALNOSTI. Ona se nikad ni ne može popraviti na globalnom nivou, već svako mora svoju realnost da menja, kroz menjanje pogleda na svet. Što više njih krene uskom stazom i globalna realnost će se menjati. Ni društvo, ni država tu ne igraju nikakvu ulogu (već vidim da ti se ovo ne dopada, ali mislim da je tako) 🌟🌟🌟 PS. Već sam previše ovoga otkucala kad sam se setila da sam rekla da se više neću primati na ovakve tvoje tekstove. Ako odgovoriš na ovo, pročitaću, ali sigurno neću nastaviti diskusiju. Ovo je jedno od najvećih razmimoilaženja između nas. :)
Tako je, svaka unutrašnja transformacija je isključivo lična, tu nema dileme. Samo ja mogu da mijenjam svoj unutrašnji svijet i da biram način na koji ću to da radim. To ne mogu ni država, niti društvo.
Ali isto tako je činjenica da ja svojom unutrašnjom transformacijom na neki način utičem na spoljni svijet. Svi mi. Pa samim tim učestvujemo u njegovom kreiranju. Nekad podržavajući nečiju ideju o nekoj promjeni koja bi trebalo da doprinese poboljšanju okruženja u kom živimo ili poboljšanju života neke društvene grupe, pojedinca, učestvovanjem u nekoj humanitarnoj akciji, protestu ili čemu već. Ako je okrenutost sebi pozitivna, u smislu unutrašnjeg obogaćivanja i uzdizanja svijesti na više nivoe, onda nas itekako jeste briga i za okruženje u kom živimo. Usudio bih se čak reći da što smo unutra bogatiji, to više primjećujemo dubinu, ali i površnost života koji se odvija oko nas.
Zamisli da Andrića nije bilo briga i da je svoju moć duboke percepcije zadržao samo za sebe i uzak krug svojih prijatelja? Da svojom izuzetnom moći pisane riječi ne ukaže na mržnju koja postoji i koja tinja u Bosni, na razloge njenog nastanka i čemu ona vodi? Nije spasio svijet, nije Bosnu, ali ako je samo jedan čovjek, zahvaljujući njemu, sebe spriječio da ubije, u sebi ugasio mržnju, njegov život i njegova briga je dobila svrhu. A da ne pričamo koliko ljudi je zahvaljujući njemu postalo makar za nijansu osvještenije, kao ličnost bogatije. Jer ga je bilo briga, jer je prepoznao, jer je učestvovao. Kao i mnogi, mnogi drugi, književnici, pjesnici, jer to, na kraju, i jeste suština književnosti - da prepozna i ukaže na anomalije koje vladaju u društvu. Čemu drugo služe tolika remek djela svjetske književnosti? I zašto ih čitamo? Jer nas jeste briga i jer hoćemo i da spoljnim podsticajem, nečijom mudrom riječju, mišlju, koje nas inspirišu, a onih koje jeste briga, prodremo još dublje u sebe i zahvatimo još više blaga iz te božanske riznice koju nosimo u sebi.
Jedan obični, životni, svakodnevni primjer i dokaz da nas jeste briga - u Baru je ovih dana donijeta odluka da se gradi vrtić. Kao lokacija je određeno jedno od najljepših (i najkultnijih) barskih destinacija, park sa stoljetnim drvoredom koji se nalazi u blizini lokalne gimnazije. Sastajalište kako gimnazijalaca tako i praktično svakog Baranina koji je mladost proživio u tom gradu. Građani su se organizovali, okupili i svojim tijelima spriječili da mašine razore park i postave temelj za vrtić. Svi se slažu, vrtić je izuzetno potreban, ali ne daju da bude na tom, za njih kultnom, mjestu.
Bilo ih je briga. Žele da uživaju u prirodno okolini, da sačuvaju ljepotu koju neko hoće da uništi. A, vidiš, bez obzira što kažeš, u mojoj slagalici bi i ti toga dana bila u tom parku i štitila ga od rušiliačke mašinereije.
Dođe mi da sad krenem peške za Nikšić samo da te prodrmam i da ti kažem da ne mogu da verujem da me ne razumeš! ........... Naravno da bih bila u parku! Tako smo sačuvali i jedan naš travnjak, tačno ispred ulaza u zgradu.
Nije poenta u tome uopšte. Nemam ja moj zatvoreni svet, naprotiv! Žao mi je što si stekao takav utisak. Nemam nikakvu želju da govorim o mom "društvenom angažovanju", o svesti pojedinca i o tome kolika je moć jednog, svesnog čoveka...
Ono što želim reći (koji put!) da ovakvi tekstovi (ovo jeste tekst, a ne Andrićeva Drina) utiču na neopredeljene da poveruju u "Mi živimo u kulturi ambalaže, koja prezire sadržaj."
Ugrubo, postoji tri kategorije komzumenata tekstova ovakvog tipa, vesti i članaka raznih: 1. Oni koji znaju ko su i šta su i kuda idu (malobrojni) 2. Oni koji nemaju pojima ni ko su ni kuda će, čekajući od drugih sopstveno mišljenje (najmnogobrojniji) 3. Oni koji su digli ruke od sebe i idu linijom najmanjeg otpora i žive po pravilima gornjeg teksta (koliko ih je?)
Moja jedina tvrdnja je da se gomila pod 2 pretače u 3 baš zato što usvajaju takav sadržaj kao model ponašanja.
Apeluj afirmativno na gomilu pa će usvojiti druge načine ponašanja.
Jednostavno, pričaj o tome kako je sačuvan park, kako je.... ne znam.... neko nešto lepo učinio za nekoga, organizovano književno veče za bolesnu decu, ... a ne pričaj kako je svadba važnija od ljubavi. To što pričaš, to ćeš i da dobiješ nazad, ljudi su povodljivi. ..
Da, ali pročitaj gore šta si napisala, lako je protumačiti na način na koji jesam. Ali, opet se vraćamo na isto - kad bi svi književnici, svi mislioci, svi ljudi, mislili isto, stvari prihvatali na isti način, postojala bi na svijetu samo jedna knjiga, samo jedna misao. Neko svakidašnjicu prikazuje na jedan, neko na drugi način, a takav je i način shvatanja, prihvatanja. Onaj koji se slaže sa mišljenjem pisca, pronaći će sebe u tome, shvatiće dubinu izrečenog, onaj koji misli drugačije, bez više mu se neće vraćati.
Tako i ovo. Svadbe su, barem ovdje kod nas, postale klasična komercijalizacija. Ni blizu onome što je svadba nekada bila. Isto tako i sahrane. Nema tu više ni poštovanja, ni saosjećanja, samo rutina. Čak se u kapele ulazi u trenerci i patikama.
Neću o kulturi u kojoj živimo, ličnostima koje su inspiracija i uzor većini populacije. I tačno je, to nije moj život, nije moje "vrijeme", moja "dimenzija", ali jeste ono što prepoznajem oko sebe i pred tim ne zatvaram oči zato što to nije moj svijet.
Zato je gornja misao tačna, prepoznaje vrijeme u kom danas živimo, vrijednosti koje su dominantne. Samo navodi činjenice. A one mogu nekome da otvore oči i shvati da je praznina ono što ječi iz takvog načina života i da to treba mijenjati.
Uh, što volim što sam od reči.... 😬.... Samo poslednji pasus: Gornja misao jeste tačna, nisam nikad ni rekla da nije. A sad poenta:
"A one mogu nekome da otvore oči i shvati da je praznina ono što ječi iz takvog načina života i da to treba mijenjati."
OČI SE NE OTVARAJU TAKO, NIKAD I NIKOME!
Ti to vidiš jer si svestan, ali tebi to ne treba. Paradoksalno, onome kome to treba on to ne može da vidi. Na ljudsku svest utiče samo propaganda. Ako daješ pozitivan primer, prima se pozitivno, ako daješ negativan, prima se negativno. Onaj gornji, početni, katastrofalno negativni, tekst samo govori šta je u trendu. Ljudi, iznad svega, vole da su u trendu (to su oni pod 2, jedina ciljna grupa na koju se može uticati.)
PS. Pošto sam se ipak odlučila da kucam odgovor, nema potrebe za putovanjem. Ono je bila krajnje spontana reakcija na toliko razmimoilaženje. A ipak si po slagalici nekako znao da ne može biti istina to što ti se učinilo da jeste. :)
Po sistemu jutro je pametnije od večeri i kad su se emocije koje su htele da me na put pošalju stišale, čitam ovu prepisku ponovo. Sve mislim da ću negde pronaći "reč koja rešava"... 🔓 Verovatno je izazov izneti neki stav (kompleksan dosta!) kucajući tekst. Verbalni kontakt bi bio sigurno produktivniji, brži... Bez obzira na sve, ono što možda nisam nigde rekla, je da pravim razliku (nebo i zemlja) između književnika i ostalih koji pišu tekstove. Zašto? Andrića čita grupa 1, razume ga i on može da ih oplemeni, uzdigne,... Grupa 2 može da čita Andrića, nije da ne može, više od polovine njih misle da je dosadan, da se ponavlja, ne shvataju ga ni u kom aspektu, razumevanje njegovog genija je zanemarljivo. Tu spadaju i oni koji MISLE da ga razumeju pa ga onda zabranjuju i svašta mu podmeću. Grupa 3 možda nije ni čula za njega, a čitati ga 100 % neće (nemaju vremana!). Kad kažem Andrić mislim na sve književnike, pesnike,... tako da nema bojazni da će na svetu biti samo jedna misao, ideja, knjiga,... Svi oni i treba da rade to što i rade. Tu nema nikakve dileme ni kod mene ni kod tebe. 💕 Problem je u shvatanju "tekstova" tj. onoga što će čitati sve tri grupe. Prva grupa čita da se informiše i to je ok. Grupa 3 čita tekst i on im potvrđuju realnost koju oni već žive. I njima je sve ok. S njihovog nivoa svesti to samo znači da su oni u trendu, da nisu zaostali, da su deca 21.veka, da se poistovećuju s većinom, presrećni su što se njihov identitet poklapa s identitetom mase... Grupa 2, tzv. ciljna grupa: Nedovoljno osvešteni, konzumenti u svakom smislu te reči. Sve što oni čitaju su kratki tekstovi, bilbordi i sms-ovi u 90% posto svog čitalačkoj iskustva. Ostalih 10% odlazi na Šešeljeve "knjige" ili neke druge rijaliti-senzacionalistički knjogolike forme. Sad dolazim do onog što sam gore eksplicitno već rekla...
I samo još nešto. Rekao si: "Ali isto tako je činjenica da ja svojom unutrašnjom transformacijom na neki način utičem na spoljni svijet." Ja moram da dodam : ne samo na neki način, već na svaki način i to je jedini način... :) 💖
Vrtimo se u krug. Pričamo istu priču na mnogo mjesta. Ja samo kažem da književnik ima pravo, čak da mu je to obaveza, da detektuje anomalije u društvu i da to javno iznosi. Da suočava društvo sa istinom. Kao što je to cijelog života, i cijelim opusom radio čovjek čiji citat komentarišemo. I tu svoju borbu sa nepravdom, sa zlom koje se dešava u cijeloj regiji kojoj je pripadao, obznanio cijelom svijetu.
Po logici čitanja o kojoj govoriš, nijedno vrhunsko književno djelo ne bi trebalo da postoji, jer od njih ne postoji korist onima koji ih čitaju. Oni su već osviješteni, ne treba im niko da pokaže lošu stranu društva u kome žive. A ovi drugi ih svakako ne čitaju.
S druge strane, ako bi se tražilo samo afirmativno, samo pozitivno književno djelo (pozitivno u smislu da prikazuje samo ono što je dobro), šta bi ostalo od književnosti, psihologije, sociologije... Da ne nabrajam sad od Andrića, Dostojevskog, Tolstoja, Hesea, Igoa, Stendala, Junga, Froma... Da li bi satira postojala? Domanović, recimo.
Zato se ne slažem da to nije način da se nekome otvore oči. Pitanje je samo načina čitanja i razumijevanja pročitanog. Ne prihvatam da neko čitanjem Tolstoja, Andrića, Hesea, Froma, Solženjicina, Kiša, Domanovića... , gledanjem kultnih filmova, pozorišnih predstava (a svi, na svoj način, govore o ljudskim ili društvenim anomalijama, opisuju ih, "zadiru" im u svaki dio tkiva) na neki način ne vidi bolje neke društvene okolnosti i razloge zbog kojih su nastali ili načine kako da se oni prevaziđu. A taj, kako i sama kažeš, što više uzdiže svoju svijest (pa makar to čitali i gledali samo oni koji to već znaju?) učestvovanjem u čitanju i gledanju, na taj način u svakom smislu utiče na svoju okolinu.
Znaš da svako novo čitanje nekog djela, pjesme, gledanje filma, pozorišne predstave, u nama otvori nešto novo, zaiskri neka nova svjesnost, otvori se neki novi vidik...
Samo to hoću da kažem, suštinski branim stav da mora postojati neko ko će držati ogledalo u kom društvo može da se ogleda, pa bio to književnik, pjesnik, psiholog, sociolog, dramaturg...
I opet, baš me briga za ta globalna definisanja.
ОдговориИзбришиJa znam da ne živim tako. Živim u divnoj porodici. Družim se sa divnim ljudima, što privatno, što poslovno, što vizualno, što virtualno. Radim posao koji volim, čitam knjige koje me oplemenjuju. S radošću dočekujem vikend, s radošću u ponedeljak idem opet na posao. Meni je život radost. 💝
A mogla bih, sasvim lako, biti nezadovoljna i isfrustrirana žena, majka. Zajedljiva i zavidna koleginica, ništa lakše. Ljuta i nadmena šefica, razloga za to koliko hoćeš. Gledati rialitije i babe koje se češljaju, slušati vesti, listati skandal novine, na internetu juriti za senzacijama i nesrećama, jesti fast food, zapuštati se u svakom pogledu...
E, pa da sam bar nešto od ovoga što sam nabrojala, lako bih se složila s pričom koju si ponudio jer bi ona meni predstavljala alibi i izgovor za moj bedan život prožet nezadovoljstvom.
GLOBALNA REALNOST JE SUMA SVIH NAŠIH REALNOSTI. Ona se nikad ni ne može popraviti na globalnom nivou, već svako mora svoju realnost da menja, kroz menjanje pogleda na svet.
Što više njih krene uskom stazom i globalna realnost će se menjati. Ni društvo, ni država tu ne igraju nikakvu ulogu (već vidim da ti se ovo ne dopada, ali mislim da je tako) 🌟🌟🌟
PS. Već sam previše ovoga otkucala kad sam se setila da sam rekla da se više neću primati na ovakve tvoje tekstove. Ako odgovoriš na ovo, pročitaću, ali sigurno neću nastaviti diskusiju. Ovo je jedno od najvećih razmimoilaženja između nas. :)
Tako je, svaka unutrašnja transformacija je isključivo lična, tu nema dileme. Samo ja mogu da mijenjam svoj unutrašnji svijet i da biram način na koji ću to da radim. To ne mogu ni država, niti društvo.
ИзбришиAli isto tako je činjenica da ja svojom unutrašnjom transformacijom na neki način utičem na spoljni svijet. Svi mi. Pa samim tim učestvujemo u njegovom kreiranju. Nekad podržavajući nečiju ideju o nekoj promjeni koja bi trebalo da doprinese poboljšanju okruženja u kom živimo ili poboljšanju života neke društvene grupe, pojedinca, učestvovanjem u nekoj humanitarnoj akciji, protestu ili čemu već. Ako je okrenutost sebi pozitivna, u smislu unutrašnjeg obogaćivanja i uzdizanja svijesti na više nivoe, onda nas itekako jeste briga i za okruženje u kom živimo. Usudio bih se čak reći da što smo unutra bogatiji, to više primjećujemo dubinu, ali i površnost života koji se odvija oko nas.
Zamisli da Andrića nije bilo briga i da je svoju moć duboke percepcije zadržao samo za sebe i uzak krug svojih prijatelja? Da svojom izuzetnom moći pisane riječi ne ukaže na mržnju koja postoji i koja tinja u Bosni, na razloge njenog nastanka i čemu ona vodi? Nije spasio svijet, nije Bosnu, ali ako je samo jedan čovjek, zahvaljujući njemu, sebe spriječio da ubije, u sebi ugasio mržnju, njegov život i njegova briga je dobila svrhu. A da ne pričamo koliko ljudi je zahvaljujući njemu postalo makar za nijansu osvještenije, kao ličnost bogatije. Jer ga je bilo briga, jer je prepoznao, jer je učestvovao. Kao i mnogi, mnogi drugi, književnici, pjesnici, jer to, na kraju, i jeste suština književnosti - da prepozna i ukaže na anomalije koje vladaju u društvu. Čemu drugo služe tolika remek djela svjetske književnosti? I zašto ih čitamo? Jer nas jeste briga i jer hoćemo i da spoljnim podsticajem, nečijom mudrom riječju, mišlju, koje nas inspirišu, a onih koje jeste briga, prodremo još dublje u sebe i zahvatimo još više blaga iz te božanske riznice koju nosimo u sebi.
Jedan obični, životni, svakodnevni primjer i dokaz da nas jeste briga - u Baru je ovih dana donijeta odluka da se gradi vrtić. Kao lokacija je određeno jedno od najljepših (i najkultnijih) barskih destinacija, park sa stoljetnim drvoredom koji se nalazi u blizini lokalne gimnazije. Sastajalište kako gimnazijalaca tako i praktično svakog Baranina koji je mladost proživio u tom gradu. Građani su se organizovali, okupili i svojim tijelima spriječili da mašine razore park i postave temelj za vrtić. Svi se slažu, vrtić je izuzetno potreban, ali ne daju da bude na tom, za njih kultnom, mjestu.
Bilo ih je briga. Žele da uživaju u prirodno okolini, da sačuvaju ljepotu koju neko hoće da uništi. A, vidiš, bez obzira što kažeš, u mojoj slagalici bi i ti toga dana bila u tom parku i štitila ga od rušiliačke mašinereije.
Fascinantno mi je kako se ne čujemo!!!
ИзбришиDođe mi da sad krenem peške za Nikšić samo da te prodrmam i da ti kažem da ne mogu da verujem da me ne razumeš!
...........
Naravno da bih bila u parku! Tako smo sačuvali i jedan naš travnjak, tačno ispred ulaza u zgradu.
Nije poenta u tome uopšte. Nemam ja moj zatvoreni svet, naprotiv! Žao mi je što si stekao takav utisak. Nemam nikakvu želju da govorim o mom "društvenom angažovanju", o svesti pojedinca i o tome kolika je moć jednog, svesnog čoveka...
Ono što želim reći (koji put!) da ovakvi tekstovi (ovo jeste tekst, a ne Andrićeva Drina) utiču na neopredeljene da poveruju u "Mi živimo u kulturi ambalaže, koja prezire sadržaj."
Ugrubo, postoji tri kategorije komzumenata tekstova ovakvog tipa, vesti i članaka raznih:
1. Oni koji znaju ko su i šta su i kuda idu (malobrojni)
2. Oni koji nemaju pojima ni ko su ni kuda će, čekajući od drugih sopstveno mišljenje (najmnogobrojniji)
3. Oni koji su digli ruke od sebe i idu linijom najmanjeg otpora i žive po pravilima gornjeg teksta (koliko ih je?)
Moja jedina tvrdnja je da se gomila pod 2 pretače u 3 baš zato što usvajaju takav sadržaj kao model ponašanja.
Apeluj afirmativno na gomilu pa će usvojiti druge načine ponašanja.
Jednostavno, pričaj o tome kako je sačuvan park, kako je.... ne znam.... neko nešto lepo učinio za nekoga, organizovano književno veče za bolesnu decu, ... a ne pričaj kako je svadba važnija od ljubavi. To što pričaš, to ćeš i da dobiješ nazad, ljudi su povodljivi. ..
Da, ali pročitaj gore šta si napisala, lako je protumačiti na način na koji jesam. Ali, opet se vraćamo na isto - kad bi svi književnici, svi mislioci, svi ljudi, mislili isto, stvari prihvatali na isti način, postojala bi na svijetu samo jedna knjiga, samo jedna misao. Neko svakidašnjicu prikazuje na jedan, neko na drugi način, a takav je i način shvatanja, prihvatanja. Onaj koji se slaže sa mišljenjem pisca, pronaći će sebe u tome, shvatiće dubinu izrečenog, onaj koji misli drugačije, bez više mu se neće vraćati.
ИзбришиTako i ovo. Svadbe su, barem ovdje kod nas, postale klasična komercijalizacija. Ni blizu onome što je svadba nekada bila. Isto tako i sahrane. Nema tu više ni poštovanja, ni saosjećanja, samo rutina. Čak se u kapele ulazi u trenerci i patikama.
Neću o kulturi u kojoj živimo, ličnostima koje su inspiracija i uzor većini populacije. I tačno je, to nije moj život, nije moje "vrijeme", moja "dimenzija", ali jeste ono što prepoznajem oko sebe i pred tim ne zatvaram oči zato što to nije moj svijet.
Zato je gornja misao tačna, prepoznaje vrijeme u kom danas živimo, vrijednosti koje su dominantne. Samo navodi činjenice. A one mogu nekome da otvore oči i shvati da je praznina ono što ječi iz takvog načina života i da to treba mijenjati.
p.s. kad krećeš za NK?
Uh, što volim što sam od reči.... 😬....
ИзбришиSamo poslednji pasus: Gornja misao jeste tačna, nisam nikad ni rekla da nije.
A sad poenta:
"A one mogu nekome da otvore oči i shvati da je praznina ono što ječi iz takvog načina života i da to treba mijenjati."
OČI SE NE OTVARAJU TAKO, NIKAD I NIKOME!
Ti to vidiš jer si svestan, ali tebi to ne treba. Paradoksalno, onome kome to treba on to ne može da vidi.
Na ljudsku svest utiče samo propaganda. Ako daješ pozitivan primer, prima se pozitivno, ako daješ negativan, prima se negativno. Onaj gornji, početni, katastrofalno negativni, tekst samo govori šta je u trendu. Ljudi, iznad svega, vole da su u trendu (to su oni pod 2, jedina ciljna grupa na koju se može uticati.)
PS. Pošto sam se ipak odlučila da kucam odgovor, nema potrebe za putovanjem. Ono je bila krajnje spontana reakcija na toliko razmimoilaženje. A ipak si po slagalici nekako znao da ne može biti istina to što ti se učinilo da jeste. :)
ИзбришиPo sistemu jutro je pametnije od večeri i kad su se emocije koje su htele da me na put pošalju stišale, čitam ovu prepisku ponovo. Sve mislim da ću negde pronaći "reč koja rešava"... 🔓
Verovatno je izazov izneti neki stav (kompleksan dosta!) kucajući tekst. Verbalni kontakt bi bio sigurno produktivniji, brži...
Bez obzira na sve, ono što možda nisam nigde rekla, je da pravim razliku (nebo i zemlja) između književnika i ostalih koji pišu tekstove. Zašto? Andrića čita grupa 1, razume ga i on može da ih oplemeni, uzdigne,... Grupa 2 može da čita Andrića, nije da ne može, više od polovine njih misle da je dosadan, da se ponavlja, ne shvataju ga ni u kom aspektu, razumevanje njegovog genija je zanemarljivo. Tu spadaju i oni koji MISLE da ga razumeju pa ga onda zabranjuju i svašta mu podmeću.
Grupa 3 možda nije ni čula za njega, a čitati ga 100 % neće (nemaju vremana!).
Kad kažem Andrić mislim na sve književnike, pesnike,... tako da nema bojazni da će na svetu biti samo jedna misao, ideja, knjiga,... Svi oni i treba da rade to što i rade. Tu nema nikakve dileme ni kod mene ni kod tebe. 💕
Problem je u shvatanju "tekstova" tj. onoga što će čitati sve tri grupe. Prva grupa čita da se informiše i to je ok. Grupa 3 čita tekst i on im potvrđuju realnost koju oni već žive. I njima je sve ok. S njihovog nivoa svesti to samo znači da su oni u trendu, da nisu zaostali, da su deca 21.veka, da se poistovećuju s većinom, presrećni su što se njihov identitet poklapa s identitetom mase...
Grupa 2, tzv. ciljna grupa: Nedovoljno osvešteni, konzumenti u svakom smislu te reči. Sve što oni čitaju su kratki tekstovi, bilbordi i sms-ovi u 90% posto svog čitalačkoj iskustva. Ostalih 10% odlazi na Šešeljeve "knjige" ili neke druge rijaliti-senzacionalistički knjogolike forme.
Sad dolazim do onog što sam gore eksplicitno već rekla...
I samo još nešto. Rekao si: "Ali isto tako je činjenica da ja svojom unutrašnjom transformacijom na neki način utičem na spoljni svijet."
Ja moram da dodam : ne samo na neki način, već na svaki način i to je jedini način... :) 💖
Vrtimo se u krug. Pričamo istu priču na mnogo mjesta. Ja samo kažem da književnik ima pravo, čak da mu je to obaveza, da detektuje anomalije u društvu i da to javno iznosi. Da suočava društvo sa istinom. Kao što je to cijelog života, i cijelim opusom radio čovjek čiji citat komentarišemo. I tu svoju borbu sa nepravdom, sa zlom koje se dešava u cijeloj regiji kojoj je pripadao, obznanio cijelom svijetu.
ИзбришиPo logici čitanja o kojoj govoriš, nijedno vrhunsko književno djelo ne bi trebalo da postoji, jer od njih ne postoji korist onima koji ih čitaju. Oni su već osviješteni, ne treba im niko da pokaže lošu stranu društva u kome žive. A ovi drugi ih svakako ne čitaju.
S druge strane, ako bi se tražilo samo afirmativno, samo pozitivno književno djelo (pozitivno u smislu da prikazuje samo ono što je dobro), šta bi ostalo od književnosti, psihologije, sociologije... Da ne nabrajam sad od Andrića, Dostojevskog, Tolstoja, Hesea, Igoa, Stendala, Junga, Froma... Da li bi satira postojala? Domanović, recimo.
Zato se ne slažem da to nije način da se nekome otvore oči. Pitanje je samo načina čitanja i razumijevanja pročitanog. Ne prihvatam da neko čitanjem Tolstoja, Andrića, Hesea, Froma, Solženjicina, Kiša, Domanovića... , gledanjem kultnih filmova, pozorišnih predstava (a svi, na svoj način, govore o ljudskim ili društvenim anomalijama, opisuju ih, "zadiru" im u svaki dio tkiva) na neki način ne vidi bolje neke društvene okolnosti i razloge zbog kojih su nastali ili načine kako da se oni prevaziđu. A taj, kako i sama kažeš, što više uzdiže svoju svijest (pa makar to čitali i gledali samo oni koji to već znaju?) učestvovanjem u čitanju i gledanju, na taj način u svakom smislu utiče na svoju okolinu.
Znaš da svako novo čitanje nekog djela, pjesme, gledanje filma, pozorišne predstave, u nama otvori nešto novo, zaiskri neka nova svjesnost, otvori se neki novi vidik...
Samo to hoću da kažem, suštinski branim stav da mora postojati neko ko će držati ogledalo u kom društvo može da se ogleda, pa bio to književnik, pjesnik, psiholog, sociolog, dramaturg...
Ovog trena mi je puklo pred očima da ćemo se nas dvoje negde sresti oči u oči... Isuviše energije je ovde skladišteno...
ОдговориИзбриши"Ne znam kad, i ne znam gdje
ići ćemo istom stranom ulice
vjeruj mi dušo, srešćemo se
u svijetu tajni, mi nismo sami"
💕
Neka bude :) :) :)
Избриши