Ivo Andrić - MJERA OPŠTE LJUDSKE VRIJEDNOSTI
Uvijek
sam se čudio lakoći sa kojom praštamo sebi i zaboravljamo svoje nedobre
postupke, sve od sitnih grešaka prema drugim ljudima do velikih i ružnih
nezahvalnosti i nevjerstava ili do sebične ravnodušnosti prema svemu što se
dešava oko nas.
Svi mi u tom griješimo, neko manje, neko više, a neki su tu sposobnost razvili do te mjere da izgleda kao da imaju već unaprijed spremljenu indulgenciju za svaki svoj grešan postupak prema bližnjemu.
I ta naša spremnost i vještina da za takve svoje greške i prestupe olako nalazimo izvinjenje ili čak opravdanje mogu dobro da posluže kao mjera opšte ljudske vrijednosti svakog od nas.
Svi mi u tom griješimo, neko manje, neko više, a neki su tu sposobnost razvili do te mjere da izgleda kao da imaju već unaprijed spremljenu indulgenciju za svaki svoj grešan postupak prema bližnjemu.
I ta naša spremnost i vještina da za takve svoje greške i prestupe olako nalazimo izvinjenje ili čak opravdanje mogu dobro da posluže kao mjera opšte ljudske vrijednosti svakog od nas.
Da, ima i takvih ljudi, vrlo ekstremnih u pronalaženju izgovora, a samim tim i praštanju samom sebi.
ОдговориИзбришиMeđutim, ovih dana sam, nekako, orjentisana na onu ekstremnu suprotnost. To su ljudi koji sebi ne mogu oprostiti ništa, koji se satiru oko svega, a imaju razumevanje za sve i svakoga.
Po meni, ne valjaju ni jedni ni drugi. Samo što su nam ovi drugi uvek simpatičniji.
Ovi Andrićevi/tvoji su iz domena psihoza, a moji iz domena neuroza. Sve slučajevi za dijagnozu!
Eh, koliko je takvih... Pogotovo ovih Andricevih, a svi smo pomalo takvi. Ego radi svoje. Naravno, postoje nijanse i postoje razlike, manje ili velike, ali u svima nama ima dosta toga egoizma.
Избриши