Mihael Ende – BESKRAJNA PRIČA

Onaj ko nikada nije presjedio cijelo popodne sa knjigom, užagrenih očiju i razbarušene kose, i čitao, čitao zaboravljajući svijet oko sebe, ne primjećujući glad ili hladnoću, ko nikada nije čitao potajno, uz svijetlo baterijske lampe ispod pokrivača, zato što su otac, ili majka ili neka brižna osoba ugasili svijetlo uz dobronamjerno obrazloženje da sada mora da se spava, jer ujutru treba rano ustati, ko nikada nije, otvoreno ili krišom, prolio gorke suze zato što se završila neka divna priča ili zato što se treba rastati sa likovima koje voli i divi im se, za koje strepi i nada se, sa kojima je zajednički preživio toliko mnogo pustolovina i bez čijeg bi društva, kako se činilo, život bio prazan i besmislen, ko sve to ne poznaje iz vlastitog iskustva taj vjerovatno nikada neće moći da shvati ono što je Bastijan tada učinio.

Dok je buljio u naslov knjige, njemu je neizmjenično bivalo hladno i vruće. Upravo to je bilo ono o čemu je često sanjao i što je, opsjednut strašću, priželjkivao: priča, koja se nikada ne završava…