Duhovnost

Kako živim? Dobro. Zadovoljan sam što sam proživio vijek a nijesam nikome naškodio. Ono što je meni štete naneseno, davno sam zaboravio, gubitak je lakše podnijeti nego kajanje. Ne govorim to da bih te prevario, ili učinio ljepšom svoju sliku u tvome sjećanju, ništa više ne očekujem od ljudi i mirno razgovaram sa sobom i o sebi, laž je za život, a ne za smrt, a ja sam blizu smrti, iako sam još u životu.       

Najvažnije stvari je najteže reći. To su stvari kojih se sramimo jer ih riječi umanjuju - kad ih izgovorimo, stvari koje su se činile  neograničenima dok su bile u našoj glavi stisnu se na običnu, životnu mjestu gdje je zakopano naše tajno srce, kao putokazi prema blagu koje bi neprijatelji rado ukrali. I dogodi se da s naporom otkrijemo neku tajnu, a da nas ljudi čudno gledaju ne shvatajući što smo uopšte rekli ni zašto smo mislili da je tako važno da smo bili na rubu suza dok smo govorili. Mislim da je to najgore. Kad tajna ostane zaključana ne zato što nije ispričana, nego zato što je niko nije razumio.

Prava ljubav je aktivna, sveprožimajuća, divna, beskrajna, nelimitirana, neprovincijalna u kosmičkom smislu. I tako je jednostavna. A mnogima nedostižna (pitanje je koliko nas je sposobno za ljubav...nevjerovatno mali broj...mada mi ''sve i svašta'' nazivamo ljubavlju...) Ali, i ljubav ima dušu! Ima neki svoj prag tolerancije preko kojega se ne može. Ne može izdržati beskrajna maltretiranja. Svene i osuši se... Svijet je pun herbarijuma uvelih ljubavi

Istinska molitva je izražavanje duše, zov duše. Ona je glad za Bogom probuđena unutra, koja sebe izražava vatreno, u tišini. Glasne molitve su predivne, ako je pažnja usmjerena na Boga, i ako zov upućen Bogu proizilazi iz preobilne čežnje duše za Bogom. Nikada nemoj da misliš da Bog ne odgovara na tvoje molitve. Svaka riječ koju šapneš Bogu upisuje se u Njegovo srce i jednoga dana ćeš dobiti odgovor od Njega. Kada se molimo, moramo da odvojimo misli od senzacija i da budemo tihi u sebi. Utišavanje misli znači njihovo usmjeravanje ka Bogu. Tada počinje prava molitva. Molitva sa predanošću je predivan način da se otvorimo za slobodan tok milosti Božje, ona je neophodna veza života čovjeka sa Beskrajnim Izvorom svega dobrog.

Ne tražim od Tebe ni zdravlje ni bolest, ni život ni smrt, već da možeš da upotrijebiš moje zdravlje i moju bolest, moj život i moju smrt sebi na slavu … Samo Ti znaš šta je korisno za mene; Ti si suvereni gospodar; čini sa mnom ono što je po Tvojoj volji. Daj mi ili mi uzmi, samo neka se moja volja povinuje Tvojoj. Znam samo jednu stvar Gospode, da je dobro slijediti Te, a loše uvrijediti Te. Osim toga, ne znam šta je dobro, a šta loše. Ne znam šta je najkorisnije za mene, zdravlje ili bolest, bogatstvo ili siromaštvo, niti bilo šta drugo u ovom svijetu. Ta razboritost je izvan moći ljudi ili anđela, i skrivena je među tajnama Tvog proviđenja, koje obožavam, ali ne tražim da dokučim.

Gdje je molitva? U vatri! Gdje je vatra? U molitvi! Baš tu. Ono što radiš da bi pronašao vatru u sebi je mo­litva. Moliš se nedjeljama, mjesecima, godinama, ali ostaješ bez vatre. Mnogo dobre volje, ali nigdje mo­litve. "Zašto zazivate 'Gospode! Gospode!' a ne ra­dite ono što vam kažem? Doći ćete i govoriti: 'Gos­pode, činili smo čuda u Tvoje ime', a ja ću vam reći: 'Ne znam vas, ne tičete me se !'" (Luka,   6, 46; Matej 7, 21-23). Čudno, Isus je bio manje zainteresovan za 'Gospode! Gospode!' od nas. Više ga je zanimalo da li radimo ono što nam govori? Ali pazite,   nemojte misliti da su dobra djela automatski i molitva. 'Ako bih dao moje tijelo da se spali i razdijelio sve svoje blago ubogima, a nemao ljubavi, sve bi bilo uzalud.' (Korin 13,3) Djela sama po se­bi nemaju svoju unutrašnju vrijednost. Neka dobra djela zaista su takva, dok se druga čine samo iz lične koristi. Majster Ekart, najveći njemački mistik, rekao je: ...

Ako ljubav, radost, ljepotu i toplotu ja sam sobom ne nosim - neće mi ih ni drugi dati. A ja, sa srcem punim blaženstva, neću drugoga usrećiti ako on stoji preda mnom hladan i bez snage.

Radite svoj posao ne gledajući ni lijevo ni desno, ni iza sebe ni preda se, ali svoj cilj postavljajte visoko, i tražite malo od svijeta oko sebe (što manje, to bolje!), a mnogo od sebe i svoga djela. Uvjeren sam da je većina od nas od početka udarila sebi suviše malen i suviše blizak cilj, i da je više i bolje mogla od onoga što je željela da uradi i postigne. Želite mnogo, težite smjelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama. Težite smjelo ka savršenstvu velikih djela... Ciljevima svojim živite… Često pomišljajte da je život jači i svijet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage. Htjeti daleko i željeti mnogo, kad je riječ o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije grijeh, nije opasno. Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači iznevjeriti i sebe i druge, ostati dužan životu. ...

Znajte da nema ničeg višeg, i jačeg, i korisnijeg za budući život nego kakva lijepa uspomena, a naročito koja je ponesena još iz djetinjstva, iz roditeljske kuće... Jedna tako divna, sveta uspomena, očuvana iz djetinjstva, možda je baš najbolje vaspitanje. Ako čovjek ponese mnogo takvih uspomena sa sobom u život, onda je taj čovjek spasen za cio život. A ako makar i samo jedna lijepa uspomena ostane u našem srcu, i to nam nekad može poslužiti kao spas.

Trudio sam se usrdno da se ljudskom djelovanju ne smijem, da ga ne oplakujem i da ga ne prezirem, nego da ga shvatim.

Slijepo se bacivši na osvajanje spoljašnjeg svijeta, zaokupljen samo time kako će upravljati stvarima, čovjek je konačno sam sebe postvario, pošto je pao u sirovi svijet u kojem vlada slijepi determinizam. Predmeti su ga gurali, i kao igračka samih okolnosti čijem je stvaranju doprinio, čovjek je prestao da bude slobodan i postao jednako bezimen i bezličan kao i njegova oruđa. Više ne živi u iskonskom vremenu bića, nego u vremenu sopstvenih časovnika. To je pad bića u svijet, to je ospoljenje i uprošćavanje njegovog postojanja. Osvojio je svijet ali je izgubio samoga sebe. Sve dok ga tjeskoba ne probudi, makar se probudio u svijetu košmara. Nesiguran i nespokojan, iznova traži put do samoga sebe, kroz pomrčinu. Nešto mu šapuće da je uprkos svemu slobodan ili da to može biti, da on u svakom slučaju nije isto što i zupčanik. Pa čak i činjenica da je otkrio kako je smrtan, turobno uvjerenje da je shvatio sopstvenu konačnost, takođe je na izvjestan način utješno, jer mu na kraju kra...

Gotovo uvijek na predstave velikih djela poezije odlazim sa zebnjom. I najčešće se s predstave vraćam s još jedanput potvrđenim uvjerenjem da istinski velika djela dramske poezije ne bi trebalo prikazivati, da njihov goli tekst ne treba nikakve integracije ili nadopune, da su ona i bez ‘scenske realizacije’ potpuno realizirana, u sebi cjelokupna, sama sebi dovoljna, dokraja dorečena. Koliko smo puta, poslije pretrpljene predstave, u noćnoj tišini naše sobe posegnuli za knjigom na polici da između dviju sklopljenih stranica opet nađemo ona velika mjesta koja su nam na predstavi prikraćena.

…Zasluga pripada onome koji se stvarno nalazi u areni, čije je lice umrljano prašinom, i znojem, i krvlju; koji se hrabro bori, koji griješi, koji iznova doživljava neuspjehe, ali je pun vatrenog oduševljenja, duboko odan i spreman da se žrtvuje. Zasluga pripada onome koji će u najboljem slučaju tek na kraju upoznati slast postignute pobjede i ostvarenja visokog cilja; ili će, u najgorem slučaju, ako doživi neuspjeh, bar dostojanstveno pasti. I zato, njegovo mjesto nikad neće biti s onim hladnim i bojažljivim dušama koje nikada nijesu upoznale ni pobjedu ni poraz.

Kasno je. Ležiš u krevetu i ne možeš da zaspiš. Ulica je mirna, s vremena na vrijeme vjetar u baštama pomjeri drveće. Negdje zalaje pas; udaljenom ulicom prolaze kola. A sna nema. Ne pomaže ti da ideš gore-dolje, da ustaneš i ponovo legneš. To je jedan od onih časova u kojima nema načina da pobjegneš od samog sebe. Tobom će zagospodariti misli i kretanja duše, a društva nema da se, kao obično, ispričaš. Onome ko je u tuđini, pred oči izlaze kuća i bašta u domovini i djetinjstvo, šume u kojima je proživio najslobodnije i najnezaboravnije dječačke dane, sobe i stepeništa na kojima se čula graja njegovih dječačkih igara. Slike roditelja, strane ozbiljne, ostarele, sa ljubavlju, brigom i tihim prekorom u očima. Pruža ruku i uzalud očekuje da i njemu neko pruži desnicu, prekrivaju ga velika tuga i usamljenost; izranjaju i drugi likovi i u nesigurnim i ozbiljnim raspoloženjima ovih sati čine nas, gotovo sve, tužnim. Ko u mladosti nije zadavao brige svojim najbližima, odbijao ljuba...

Glad za ljubavlju je mnogo teže ukloniti nego glad za hljebom.  Nemojmo biti zadovoljni samo davanjem novca. Novac nije dovoljan, novac im se može dati, ali njima treba vaše srce da ih voli. Tako, pronosite ljubav kuda god da idete. Čak i bogati su gladni ljubavi, da se brine o njima, da budu željeni, da imaju nekoga koga će zvati svojim. Širite ljubav kuda god da idete. Neka vam niko ne dođe, a da nije otišao srećniji. Dajte vaše ruke da služe, a vaša srca da vole. Ne može svako od nas da čini velike stvari. Ali možemo da radimo male stvari sa velikom ljubavlju. Smiješite se jedni drugima; smiješi se svojoj ženi, smiješi se svom mužu, smiješi se svojoj djeci, smiješite se jedni drugima - bez obzira ko je to - i to će vam pomoći da rastete u većoj ljubavi za druge.

Verujem da svaki čovjek, dok čita roman u glavi stvara vlastiti film, likovima daje lice, izgrađuje prizore, čuje glasove i osjeti miris. I upravo zato kada gledaš neki film snimljen prema romanu koji ti se svidio, uvijek izađeš iz bioskopa kao prevaren, uvijek kažeš…knjiga je bolje od filma…

Možeš li naučiti dušu da obuhvati Jedno a da se ne rasprši? Možeš li zadobiti jedinstvenu moć a da zadržiš blagost djeteta? Može li se tvoj unutrašnji vid pročistiti od svih nečistoća? Možeš li voljeti ljude i vladati zemljom a niko da te poznaje? Možeš li, kad se otvore vrata Neba, uzletjeti poput golubice? Možeš li jasnoćom i čistoćom u sebi proniknuti sve ne čineći ništa? Stvarati i hraniti, hraniti a ne posjedovati, činiti, a ne vezati se, rasti, a ne gospodariti: u tome se krije tajna života.

Živeći nešto duže, prateći ljude i njihove sukobe, čovjeku se na mahove čini da „mišljenja“ i „uvjerenja“ grupa i pojedinaca i nijesu toliko važna sama po sebi, da je za pojedinca kao i za cio naraštaj presudno i glavno: koja su pitanja sebi postavili od samog početka kao bitna, kako su ih postavili i, naročito, kojim putem i na koji način žele i mogu da im traže rešenje.

Budite obazrivi sa svojim mislima. Sve što pošaljete iz svog uma, vratiće vam se. Svaka misao koju mislite je bumerang. Ako mrzite nekoga, mržnja će vam se vratiti. Ako volite druge, ljubav će vam se vratiti. Zla misao je trostruko prokletstvo. Prvo, ona povredjuje mislioca, tako što povredjuje njegovo mentalno tijelo. Drugo, povredjuje osobu koja je objekat mržnje. I konačno, ona povredjuje cijelo čpvječanstvo, narušavajući cjelokupnu mentalnu atmosferu. Um koji je zaokupljen zlim mislima djeluje kao magnet koji privlači slične misli drugih i time ojačava prvobitno zlo. Zle misli ubačene u mentalnu atmosferu truju receptivne umove. Boravak u zloj misli postepeno otpušta njenu negativnost i nagoni mislioca da počini djelo koje je inherentno u njoj. 

Mi smo ono što su naše misli napravile od nas, tako da morate da vodite računa o tome što mislite. Riječi su sekundarne. Misli žive, one daleko putuju. Kad neka ideja dominantno zauzme um, tada se pretvara u stvarno fizičko ili mentalno stanje.

Slikovito govoreći, mase koje pokušavaju da dostignu Istinu držeći se vjerskih obreda i rituala nalaze se u teretnom vozu koji se na neodređeno vrijeme zadržava u brojnim stanicama. Oni koji iskreno i posvećeno meditiraju na Boga, i svoje živote posvećuju služenju čovječanstvu, nalaze se u običnom vozu koji se zaustavlja na svakoj stanici u skladu sa redom vožnje. Ali, oni koji traže društvo Učitelja koji je spoznao Istinu i izvršavaju njegove naloge s potpunom predanošću i vjerom, nalaze se u vanrednom vozu koji će ih dovesti do cilja u najkraćem mogućem vremenu, bez zadržavanja na usputnim stanicama. Pošto Put vodi kroz mnoge vrste iluzija, aspirant nikada nije bezbjedan bez vođstva Učitelja koji poznaje sve etape Puta i može da ga provede kroz njih.

Svi religijski obredi potiču iz istog izvora, iz spoznaje o tome da je duša vječna i da je molitva jedini efikasan oblik komunikacije sa Ocem. Ceremonije obraćanja Bogu ili njegovim atributima ustanovljene su na osnovu znanja o tome šta čovjek treba da čini da bi se njegova duša oslobodila balasta omotača i stopila s božanskom. Oni koji nijesu imali vlastitu spoznaju, ne razumiju suštinu i zato slijede uputstva onih koji su spoznaju imali. Zato upražnjavaju mantre, meditacije i molitve da bi i sami postigli isti cilj - spoznaju Boga. A šta je molitva? To je oblik komunikacije koji nam je dostupan - možemo da se sporazumijevamo riječima, tjelesnim znacima, emotivnim i energetskim vibracijama i neposredno obraćanjem atme paramatmi, odnosno sopstva prasopstvu; to je onaj jezik kojim razgovara beba sa svojom majkom i voljeni jedan sa drugim. U tom razgovoru u oba smjera teče povjerenje, ljubav, razumijevanje, ispunjenje. Ali, i najmanja sumnja u srcu zatvara taj komunikacijski kanal. ...

Sokrat se nalazio u zatvoru i čekao je izvršenje smrtne kazne. Jednog dana čuo je nekog zatvorenika kako pjeva stihove pjesnika Stesihora. Sokratu se jako svidjela pjesma pa je zamolio čovjeka da ga nauči ovim stihovima. "Zašto da te naučim?", upitao je začuđeno pjevač. “Pa eto, volio bih da ih znam.”, reče Sokrat “Ali zašto, pa mi čekamo izvršenje smrtne kazne!!!”, odvrati pjevač. "Zato što tako mogu da umrem znajući jednu stvar više", uzvratio je Sokrat

Sloboda je moć izolacije. Slobodan si ako možeš da se udaljiš od ljudi a da te ne primorava da ih tražiš ni potreba za njihovom ljubavi, ni potreba za novcem, ni nagon stada, ni žudnja za slavom, ni radoznalost – nijedan od tih poriva koji ne mogu da opstanu u tišini i samoći. Ako ti je nemoguće da budeš sam, znači da si rodjen kao rob.

Svijet je onakakv kakve su vaše misli. Naš um je ogledalo koje pokazuje našu sliku. Možete pobjeći od svijeta, ali ne i od svog uma. I nigdje ne možete pronaći mir osim u hramu svog uma. Zato se trudite da svakodnevno čistite taj hram.

Strani su mi i ljudi kojima je strana ljepota samoće. Oduvijek sam jedan dio mog svjesnog dana morao provesti sam. Bježao sam iz društva, otkidao dio vremena od nužnog odmora, čak i od življenja, da bih bio nasamo sa sobom. Bio sam spreman da podijelim s čovjekom tanku koricu kruha, ali sam teška srca dijelio moju sirotinjsku sobu.

Samoća je nešto najdragocjenjenije na svijetu ako čovjek zna kako da je iskoristi. Ona doprinosi da se izgradi izdržljivost i dopušta čovjeku da hladno posmatra sebe i sve svoje nedostatke i vrline; dopušta mu da prizna sebi da nešto u stvari ne želi, jer dobije neku perspektivu o stvarima. Omogućava mu da se suoči i da podnese mnoge stvari koje bi inače bile nepodnošljive.

Za mene nije materijalno dobro koje se čuva u kući kao kakav predmet, već duševno zadovoljstvo. Ne znam da objasnim to što pojedinci, iako posjeduju materijalne vrijednosti, nastavljaju da žive u riziku i naporu da uvećaju svoje bogatstvo. Ja, iako na izgled siromašan, imam toliko posjeda da im ne vidim kraja: uživam u prirodi, šetam, čitam, slušam muziku, želim i živim za ljubav. Imam utisak da mi cijeli svijet pripada. To je moje pravo bogatstvo.

Da bi čovjek bio kulturan nije dovoljno da čita popularne romane i posjećuje pozorište. On mora neprestano, danonoćno da radi na sebi, da čita, uči, trudi se… i da odmah odbaci sujetu, jer se svaki izgubljeni sat računa. Kako izgledaju kulturni ljudi: - Oni poštuju ljudsku ličnost i zato su uvijek ljubazni, pažljivi, učtivi i spremni da čine za druge. - Saosjećajni su prema svima. Brinu i o onome što se ne vidi, i spremni su da se žrtvuju kako bi pomogli drugima. - Poštuju tuđe vlasništvo, i zato vraćaju svoje dugove. - Iskreni su i preziru laž. Ne lažu čak ni kad su sitnice u pitanju. Laž vrijeđa slušaoca i unižava ga u očima govornika. Ne poziraju, ponašaju se isto i na ulici i u svom domu, ne prave se važni pred svojim skromnijim prijateljima. Nijesu skloni blebetanju niti opterećuju druge svojim ničim izazvanim ispovijestima. Iz poštovanja prema tuđim ušima više ćute nego što pričaju. - Ne unižavaju sebe kako bi izazvali sažaljenje. Ne igraju na kartu tuđ...

  Ali moj pravi strah je strah od vlastite pogreške. Strah da ne popuštim i da ne propuštim. Da ne odem ista ili čak manja nego što sam došla. I da po odlasku ne kažem: moglo se drukčije, samo da se dovoljno htjelo.

Dobra knjiga je drug koji te ne hvali niti te podstiče na zlo. To je prijatelj koji ti ne dosađuje i komšija koji ne uzrokuje štetu.To je poznanik koji ne želi da iskoristi tvoju naklonost kroz laskanje niti te obmanjuje sa prevarama i lažima. Kada listaš stranice dobre knjige, tvoji osjećaji se stimulišu, a tvoj um se izoštrava... Može se čak reći da ponekad naučiš iz stranica knjige za mjesec ono što ne bio naučio za stoljeće od jezika ljudi tog stoljeća. Sve dok si privržen knjizi, ona ti je blagorodnija od druženja sa onima koji su besposleni. Ona te spašava od miješanja sa onima neozbiljnog karaktera, nepristojnim na jeziku i žalosnim u neznanju. Ako bi jedina korisnost knjige bila ta što te sprječava od neozbiljnih sanjarenja i od lakomislenosti, ona bi se onda smatrala pravim prijateljem koji ti je dao veliku blagodat.

Ne, život se ne sastoji od svojih pojavnosti, već od onoga što se ne vidi; sav vidljivi svijet nije sadržan u svojim ljušturama, već u suštinama; o ljudima ne treba suditi po licima, već po srcima. Ni vjera nije sadržana u izgledu bogomolja, u onome što grade sveštenici i tradicija, već u onome što se krije u dušama i što postoji u namjerama.

U velikim bolnicama ima po jedna soba u koju prenose one bolesnike za koje se vidi da će živjeti još nekoliko sati. U vasioni, ova naša zemlja je takva soba za umiranje. A to što se plodimo, to je samo iluzija, jer sve se to dešava u granicama smrti na koju smo osuđeni i zbog koje smo na zemlju bačeni. U stvari, mjereno vasionskom mjerom a kazano našim ljudskim riječima: juče smo dovedeni a sjutra nas neće više biti.

Prije sunca, mjeseca, zemlje, prije zvijezda ili kometa, prije nego što se i Vrijeme rodilo, Ja sam bio, jesam i biću. Kada spoznaš sebe, sve ti je poznato.

Nije milosrđe ako date psu jednu kost. Milosrđe je ako podijelite tu kost s njim kada ste gladni kao i on.

U današnjem svijetu, koji je carstvo iluzija, željno grabimo za osloncima i temeljima. Ali nema drugih, sem poštenog postupanja, i strogog isključenja svake neiskrenosti i obmane. Ma kakve igre da drugi igraju s nama, mi sami sa sobom ne treba nikakvu igru da igramo; sami pred sobom moramo ostajati najpošteniji i najistinitiji. Jednostavne i djetinje vrline poštenja i istinitosti smatram kao korjen svega uzvišenoga u karakteru. Govori kao što misliš, budi što jesi, plaćaj svoje dugove svake vrste. Više volim da važim kao pouzdan i za plaćanje dugova sposoban čovjek, čija riječ važi kao potpis i zalog, i da budem ono što se ne da preskočiti, rasturiti ili potkopati, više volim to nego sav sjaj i blještavilo u svijetu. Ta je realnost osnova prijateljstva, religije i svega... 

  Stvari oko nas – kuće, poslovi, automobili – to su predmeti, oni su scenografija za našu ljubav. Stvari koje posjedujemo, mjesta na kojima živimo, događaji u našem životu – samo su prazna scena. Kako je lako juriti praznu scenu i zaboraviti na dijamante! Jedina stvar koja se računa na kraju našeg boravka na zemlji, jeste koliko smo umjeli da volimo, kakav je bio kvalitet naše ljubavi!

Bože, razumi moju ljubav, jer je ona jedino što mi zaista pripada, jedina stvar koju ću moći da ponesem u drugi život. Učini da ta ljubav ostane hrabra i čista, sposobna da opstane uprkos ponorima i zamkama svijeta.

Probudite se! Nikada nije kasno da postavite dijagnozu svome životu. Otkrijte šta ste vi i koji je vaš životni poziv da biste mogli postati ono šta treba da budete. Vi posjedujete neiskorišćene talente i moći. Imate svu moć koja vam je potrebna. Ne posotji ništa veće od snage uma. Uznesite svoj um iznad malih navika koje vas čine svjetovnima. Uspješni su oni koji su dovoljno hrabri da u svome umu naprave neizbrisiv nacrt za sve što žele da stvore ili urade na ovom svijetu.

Prvi korak u traganju za srećom jeste učenje. Moramo prvo naučiti da su negativne emocije i postupci štetni za nas, a da nam pozitivne emocije pomažu. Isto tako, moramo razumjeti da te negativne emocije nijesu jako loše i štetne samo za nas lično, već ugrožavaju društvo i budućnost ovog svijeta u cjelini. T a vrsta razumijevanja povećava našu odlučnost da se sa njima suočimo i prevaziđemo ih. T u je, zatim, razumijevanje blagotvornih uticaja  pozitivnih emocija i ponašanja. Kada jednom sve to shvatimo, čvrsto odlučujemo da cijenimo, razvijamo i umnožavamo te pozitivne emocije, bez obzira koliko to bilo teško. U nama se javlja jedna vrsta spontane spremnosti.  Dakle, kroz jedan takav proces učenja, analiziranja koje misli i emocije jesu korisni, a koji štete, postepeno razvijamo u sebi odluku da promijenimo te emocije. “I sada je tajna moje sreće, čitavog moga života, u mojim rukama. Ne smijem ni na koji način propustiti tu priliku”...

“Svjesnost” znači da su nam um i tijelo na istom mjestu. "Dok  peremo sudove, samo peremo sudove” je čuveno geslo T ik Nat Hana, vjetnamskog učitelja meditacije. Ne razmišljamo pri tome: “O, volio bih ovo što prije da završim” ili “Zašto koriste toliko mnogo tanjira?” ili “Baš dobro da i sjutra nije red na mene” ili “Zašto baš ja uvijek moram da perem sudove?” – ništa slično ovome. Samo peremo sudove, to je sve. Isto je i sa jedenjem. Ovo geslo može da se primijeni na svaku fizičku aktivnost. Budine riječi u vezi sa svjesnošću bile su: “Jedini put ka pročišćenju bića, ka iskorjenjivanju bola, ka stupanju na plemenitu osmostruku stazu, ka dostizanju nibbane, jeste svjesnost.” I šta nam više treba? Svako od nas posjeduje izvjestan stepen svjesnosti. Potrebno je samo da je razvijamo. I upravo meditacija jeste sredstvo uz pomoć kojeg vježbamo tu svjesnost do tačke kada uvid postaje toliko sn...

Nemojte praviti grešku i misliti da ste bespomoćna jedinka u ovom nepreglednom svijetu. Znajte da ste opremljeni sa tri velike moći. Posjedujete moć tijela (kao izvora akcije), moć govora (kao izvora izražavanja) i moć uma (kao izvora misli). Koristite te moći  mudro i s velikim milosrđem.

Ne potcjenjuj e f ekte ispravnog postupka govoreći: “Od toga ništa neće biti”. Baš kao što se kap po kapi velika posuda napuni tako se vremenom i mudrac dobrotom ispuni.

Ne mrzim, nemam želju da se svetim, ma šta da mi neko učini. Samo zaronim u tišinu, u sebe... Odem u svoj svijet mira, ljubavi i harmonije... Rastočim se u Svjetlosti… Budem… Postojim... Van vemena, prostora, ovog svijeta… Prelazim sve zemaljske horizonte…Plovim po svom unutrašnjem univerzumu… Duboko, u sebi, družim se sa sobom!... I, vidiš, lijepo mi je…

Jedan čovjek, u potrazi za suštinom života, posjetio je mudraca i pitao ga kako da se postavi pred brojnim nedaćama koje ga čekaju u životu. Mudrac mu je dao dvije koverte i rekao: “Ovu otvori kad ti bude najljepše u životu, a ovu kad ti bude najteže”. Na kraju priče ispostavilo se da je u obje koverte pisalo isto: “To će proći”. Sve prolazi, i život sam. Puna posuda meda nikad ne privuče pčelu toliko da sva u nju “uplovi”, ma koliko uživala u njegovom ukusu. Doleti na obod posude, posrče onoliko meda koliko joj je u tom trenutku dovoljno i leti dalje. Muva, za razliku, sva predata otkrivenom užitku, zarobljena gustinom i dubinom posude sa  medom, životom plaća to kratkotrajno uživanje.     Takav je život, ovaj svijet u kom ga provodimo. Uvijek treba biti svjestan njihove prolaznosti, ali i veličanstvene ljepote kojom obiluju. Ne dozvoliti da nas zadovoljstva koja nude zavedu toliko da potonemo u njih i izgubimo osjećaj za ono bezvremeno koje nosimo u...

Nosio si u sebi jednu sliku o životu, jednu vjeru i zahtjev, bio si spreman na djela patnje i žrtve, a postepeno si primjećivao da svijet od tebe ne traži ni djela ni žrtve i tome slično, da život nije herojski ep, sa junačkim ulogama i ostalim, već samo građanska bolja soba u kojoj su ljudi savršeno zadovoljni jelom i pićem, kafom i pletenjem čarapa, igranjem taroka i muzikom preko radija. A ko hoće nešto drugo i u sebi nosi nešto drugo, ono junačko i lijepo, ko obožava velike pjesnike ili svece, taj je budala i Don Kihot… …Zar misliš da ne mogu da shvatim tvoj strah od fokstrota, tvoju odvratnost prema barovima i dvoranama za igru i tvoje rogušenje protiv jazza i svih tih drangulija! Shvatila sam sve to isuviše dobro, kao i tvoje gnušanje prema politici, tvoju tugu zbog blebetanja i neodgovornog poslovanja raznih stranaka i štampe, tvoje očajanje zbog rata, kako prošlog tako i budućeg, zbog načina na koji se danas misli, čita, gradi, svira, proslavlja i stiče obrazovanje! U pr...

Čekali smo sve ove godine da pronađemo nekoga ko će nas prihvatiti onakve kakvi jesmo, nekoga s čarobnjakovom snagom da otopi stijenu sunčevim zrakom... ko će nam moći donijeti sreću uprkos iskušenjima, ko se može suočiti s našim zmajevima u noći, ko nas može promijeniti u biće kakvo smo odabrali biti. Upravo juče, otkrio sam da je taj magični neko lice u ogledalu. To smo mi i naše vlastitom rukom napravljene maske.

Ako se ne zagledamo duboko u sebe, naš um ostaje mračan i zamagljen. A kada putem čula do njega stigne neki stimulans, um se vrlo lako sav uskomeša. Zato vam savjetujem da uložite napor i pažljivo pogledate unutra, kako biste vidjeli šta se nalazi u tom vašem umu, da vidite kako se u njemu stvari pojavljuju, da vidite kako ih on kategorizuje, stavlja im etikete i na osnovu toga počne dalje da mašta. Na taj način ćete biti u stanju da sve to ostavite po strani, napustite, uništite, ostavljajući samo um čist i jednostavan, bez ikakvih etiketa i vezivanja. Um je tada očišćen od svega suvišnog. Možete to stanje nazvati svojom  unutrašnjom ljepotom, Mis Prazninom, koja ne mora da stari, ne mora da se razboli, ne mora da umre – prvobitnom prirodom koja se ne mijenja. T o je nešto što možete da dodirnete jedino u svom umu. T o nije sam um, ali je um upravo ono što nam omogućuje taj kontakt.

Prolazna su tijela ova, al' je duša njina vječna, nerazorna, neizmjerna. Nit' se rađa, nit' umire ikada; nit' nestaje, nit' će trajat' prestati. Nestvorena, vječna, stalna, iskonska, ne propada kad se tijelo uništi. K'o što čovjek ruho staro odbaci, pa navlači drugo, novo, na sebe, tako duša tijela trošna napušta, pa uzima druga, koja nova su. Nju oružje ne posiječe, nit plamena žar sažeže, niti voda nju ovlaži, niti vjetra dah sasuši. Neranjiva, nespaljiva, vlazi, suši nepodložna, sveprisutna, vječna, ista, postojana, nepokretna. Neispoljenom je zovu, nepojmljivom, nemjenjivom. Rođenima smrt sljeduje, umrlima da se rode: neizbježno to je svakom.

…Čuvaj se. Svaki put kada, sazrijevajući, budeš htjela da promijeniš nešto što je pogrešno u ono što je ispravno, ne zaboravi da prvu revoluciju treba izvesti u sebi samoj, prvu i najvažniju.  Boriti se za jednu ideju,a nemati ideju o sebi, jedna je od najopasnijih stvari koje mogu da se dogode… …Griješiti je prirodno, ali otići a ne biti svjestan svojih grešaka, poništava smisao jednog života. Stvari koje nam se događaju nijesu nikada same sebi cilj, i one imaju svoju cijenu; svaki susret, svaki, pa i najbeznačajniji događaj, ima neko značenje. Sebe ćemo razumjeti i spoznati onoliko koliko smo spremni da ih sve prihvatimo, koliko smo sposobni da u svakom trenutku promijenimo pravac i da ostavimo staru kožu kao gušter između dva godisnja doba… …I kada se pred tobom otvore mnogi putevi a ti ne budeš znala kojim da kreneš, nemoj poći bilo kojim, nego sjedi i sačekaj. Diši duboko i s povjerenjem u sebe, onako kako si disala onog dana kada si došla na svijet; ne dozvoli...

Budite kao baklja na nebu, zračeći ljubav i svjetlost. Zamislite hiljadu takvih baklji na nebu, poput sjajnih zvijezda u dalekim galaksijama koje možete vidjeti za vedre noći. Vi imate u sebi istu snagu da zračite ljubav i svijetlo i trebali biste sjajiti poput zvijezde, od trenutka kad se probudite ujutro pa do trenutka kad idete spavati.

U dubini svoje duše mi želimo sreću, jednu blagotvornu harmoniju sa onim što nas okružuje. Kad god naš odnos s drugim bićem ne počiva na ljubavi, taj sklad se ne uspostavlja... Čovjek može da bude "dobar" samo ako je srećan, ako u njemu vlada sklad. Ako voli. Sve nesreće ovog svijeta proizašle su iz nedostatka ljubavi. Sa tog stanovišta, načela Novog zavjeta odjednom su mi se učinila istinitim i dubokim. "Dok ne postanete kao djeca" ili "Carstvo nebesko je u vama". To je bila jedina prava doktrina. Tako je govorio Hrist, tako je govorio Buda, tako je mislio Hegel, svako u svojoj teologiji. Za svakoga od njih bilo je najvažnije njegovo najimtimnije biće – njegova duša – sposobnost da voli. Ako je to u redu, onda je svejedno da li se jede proso ili torta, da li se nose rite ili dragulji, svijet je u savršenom skladu sa dušom, dobar je jer u njemu vlada red. Ovakve misli dolaze postepeno, kao da im se približavamo spiralnim stepenicama, a onda nam se o...

Odluka o tome kojim putem želimo ići potpuno je i samo na nama. Možemo ostati tu gdje jesmo, ili istraživati svu širinu nepoznatog i tako pronaći dublji smisao i značaj u sebi samima, u drugima i u svijetu koji nas okružuje. Zavisi od nas, od svakog od nas pojedinačno, hoćemo li se razvijati ili životariti. Biti aktivan znači uzeti ciljeve u svoje ruke i raditi na njima, a ne samo pasivno razmišljati. Da bismo bili pobjednici, potrebno je da se opredijelimo, da gajimo u sebi pozitivna uvjerenja i da pređemo sa osjećanja da ne možemo na uvjerenost da možemo. Potrebna nam je hrabrost, samodisciplina, snaga i vjera. Razlika između svakog uspjeha i propasti jeste u radu i aktivnosti. Ako zaista vjerujemo u uspjeh, ako ga sanjamo, udišemo, jedemo, mirišemo, mislimo i govorimo o njemu, ako žudimo za njim, ako želimo da napredujemo, da se uzdignemo i steknemo pobjedu, uspjećemo. Promijeniće se naš životni stav, naše fizičko, mentalno i emocionalno sopstvo povešće nas i uputiti, smjelo ...

Ono što me najviše ohrabruje jeste neosporna činjenica da čovjek posjeduje sposobnost svjesnog oplemenjivanja vlastite prirode... Čovjek koji korača stazom vlastitih ideala i trudi se da živi u skladu sa njima, doživjeće uspjeh o kakvom običan smrtnik ne može ni da sanja.

  „Jesi li spašen?“ upitao me je ortodoksni sveštenik jednom prilikom. „Spašen od čega?“ pitao sam. Našavši me bezvoljnog da se pridružim njegovoj uskoj interpretaciji istine, povikao je na mene ljutito: „Ići ćeš u pakao!“ „Pa, što je pakao, ako ne mučenje takvim štetnim emocijama kao ljutnjom?“ - odgovorio sam smiješeći se. „Ja mogu stići tamo na kraju, ali ti si, moj prijatelju, već u njemu!“