Antoni de Melo – GDJE JE MOLITVA?


Gdje je molitva? U vatri! Gdje je vatra? U molitvi! Baš tu. Ono što radiš da bi pronašao vatru u sebi je mo­litva. Moliš se nedjeljama, mjesecima, godinama, ali ostaješ bez vatre. Mnogo dobre volje, ali nigdje mo­litve.

"Zašto zazivate 'Gospode! Gospode!' a ne ra­dite ono što vam kažem? Doći ćete i govoriti: 'Gos­pode, činili smo čuda u Tvoje ime', a ja ću vam reći: 'Ne znam vas, ne tičete me se !'" (Luka,  6, 46; Matej 7, 21-23).

Čudno, Isus je bio manje zainteresovan za 'Gospode! Gospode!' od nas. Više ga je zanimalo da li radimo ono što nam govori? Ali pazite,  nemojte misliti da su dobra djela automatski i molitva. 'Ako bih dao moje tijelo da se spali i razdijelio sve svoje blago ubogima, a nemao ljubavi, sve bi bilo uzalud.' (Korin 13,3) Djela sama po se­bi nemaju svoju unutrašnju vrijednost. Neka dobra djela zaista su takva, dok se druga čine samo iz lične koristi. Majster Ekart, najveći njemački mistik, rekao je: 'Manje brinite o tome šta treba da radite, a više mislite o tome šta treba da budete. Biće ti suđeno ne na osnovu onoga što činiš, već onoga što jesi '.

Molitva je vatra! Vatra znači promjenu koja po­tiče iz svijesti o iluziji i naše težnje da se od te iluzije odvojimo. Govoriš Bogu: 'Gospode, učini da progledam!', a i dalje žmuriš! Razumijevanje, spremnost, širina, otvorenost za novo gledanje na stvari, to je molitva. Kada govorim o molitvi, ne pozivam se na 'Gospode! Gospode!' već na 'Činite ono što vam kažem'.

Neki rade ono što im On govori, i nikad ne pominju: 'Gospode! Gospode!', a često nikad nijesu ni čuli za Gospoda. Drugi se danonoćno mole 'Gos­pode! Gospode!', ali rizikuju da čuju: 'Ne poznajem vas'.

'Činite ono što vam kažem': to je ljubav prema Bogu. Da nas ljubav preobrazi: to je ljubav prema Bogu. Tada ćeš spoznati šta je Bog. Tada ćeš ko­načno spoznati šta je Stvarnost.

Коментари

  1. "Biće ti suđeno ne na osnovu onoga što činiš, već onoga što jesi."
    Lepo, ohrabrujuće... :)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Suština bića, priroda, karakter, unutrašnji svijet, nazovimo to kako hoćemo, ono je što čini čovjeka, što on zaista jeste. Vjerujem da se na to misli, na mnoge koji tobože jesu humanitarni radnici, proglašavaju sebe "mesijama", "spasiocima", altruistima, čine naizgled dobra djela, a povod svemu tome je neka lična korist, ili, pak, samo strah od nekog višeg entiteta pa na taj način žele da ga "kupe" .

      Избриши
    2. Majstor si da me asociraš na neki moj događaj, zaboravljen već. Uglavnom i budeš prvi koji je bacio svetlo na to nakon pada u zaborav.
      Ovoga puta se prisetih jedne polu-religijske, polu-ne_znam_ni_ja_kakve rasprave. Godina je bila 1991. ili 1992. najkasnije. Zemlja se raspadala, svi smo bili u nekom stanju ... ma znaš već kako je bilo običnim ljudima.
      Bilo nas je desetak u sobi, razgovor se vodio na temu rata, uloge običnog čoveka, zašto nam se to dešava, da li je moguće sprečiti, uloge religije u osveštavanju čoveka, ko jeste čovek, a ko ne, šta je trebalo da bude da do rata i raspada ne dođe ...
      Uglavnom, njihov opšti zaključak je bio da bi uticaj religije na obične ljude trebalo povećati svi mogućim sredstvima, da bi trebalo propagirati "strah od Boga i Božije kazne" jer je to jedini način da ljudi, naizgled bez prisile, budu ponizni i poslušni, da misle i rade dobro...
      Bila sam totalno sama sa stavom da se zlo ne može oprati nikakvim strahom, pa makar imao i "plemenite pobude", da Bog nije "mislio" da ljudi treba da ga se plaše, da su loše shvatili šta znači biti ponizan pred Bogom, šta znači okrenuti drugi obraz...

      Sam kraj tvog odgovora "samo strah od nekog višeg entiteta...." me je na to podsetio i zaista mislim da nisam nigde naišla na tekst koji na taj način tretira, hajde da upotrebim reč "bogobojažljivost".

      Hvala ti :)

      Избриши
    3. U svakom ozbiljnom duhovnom učenju, ali svakom, prvo i osnovno je pitanje straha i njegovo odstranjivanje. Strah je egzistencijalni problem, duboko u nesvjesnom svakog od nas, i što mu se više približimo, više ga osvijetlimo, uklonimo, utoliko smo duhovno napredovali. Ako je Bog, bezuslovna, bezgranična ljubav, sreća i milost, kako ga sve religije i sva duhovna učenja predstavljaju, kako može biti srećan čovjek koji se toga boji? Kako može napredovati ka nečemu od čega ga je strah, a čemu, tobože, teži, kako bar tvrde ti religijski predstavnici i sljedbenici?

      Избриши

Постави коментар