Ivo Andrić - JUĆE SMO DOŠLI, SJUTRA IDEMO
U velikim bolnicama ima po jedna soba u koju prenose one
bolesnike za koje se vidi da će živjeti još nekoliko sati. U vasioni, ova naša
zemlja je takva soba za umiranje. A to što se plodimo, to je samo iluzija, jer
sve se to dešava u granicama smrti na koju smo osuđeni i zbog koje smo na
zemlju bačeni. U stvari, mjereno vasionskom mjerom a kazano našim ljudskim
riječima: juče smo dovedeni a sjutra nas neće više biti.
"na zemlju bačeni"
ОдговориИзбришиZvuči kao da smo ovde po kazni ...
Zna Ivo nešto :)
ИзбришиZnam da zna nešto, nego ... meni ovaj život liči na nagradu... Tebi ne?
ИзбришиAko je čovjek savršen po svojoj prirodi, božija emanacija, onda ne bih rekao da je nagrada. Slijepi, bolesni na razne načine, sigurno ga ne smatraju nagradom. S druge strane, na jedan način, on jeste nagrada. Nagrada u smislu da je dobio mogućnost da ostvari svoje potencijale i vrati se Izvoru iz kog je potekao.
ИзбришиPoznajem ljude, rođene s deformitetima raznim koji smatraju da je život nagrada. (Doduše, nikog ko se za života razboleo, od raka napr. pa da je slavio život nakon toga)
ИзбришиViše mi se sviđa ono tvoje "S druge strane..."
A i ono moje da ne verujem u kaznu ima presudan uticaj na moj stav, haha :)
Ako gledamo život u njegovoj bezvremenosti, onda je ljudko tijelo, bez obzira u kakvom je stanju, nagrada. Kazna ne postoji. Slijepi nije kažnjen, sljepoća je samo reakcija na neku akciju iz prethodnog života i sada mu je život nagrada da tu karmu odradi, da napreduje dalje u penjanju prema onome vrhu.
ИзбришиAko život gledamo kao konačnost, od rođenja do definitivne smrti, onda se za većinu može reći da je kazna. Znači, stvar je u percepciji.