Antoni de Melo – ŽIVOT JE ZANOSNA ARIJA
Ljubav izvire samo iz spoznaje – vi možete stvarno voljeti
nekoga samo onda i u onoj mjeri u kojoj realno vidite tu osobu, muškarca ili
ženu, ovdje i u ovom trenutku, a ne onako kako živi u vašem sjećanju ili vašoj
želji, u vašoj mašti ili projekciji, jer tada ne volite tu osobu, već samo
svoju predstavu o njoj, ili volite baš tu osobu, ali prije svega kao objekat
svoje želje, a ne onakvu kakva ona stvarno jeste.
Carstvo
Božje je ljubav. Šta znači voljeti? Znači biti osjećajan, prijemčiv na život,
stvari, ljude; znači biti u skladu sa samim sobom i svime što nas okružuje, ne
isključujući bilo šta i bilo koga.
Naravno, gotovo je nemoguće svjesno pratiti svaku
pojedinu notu u simfoniji života; ali, ukoliko vaš duh i čula nauče da se
otvore, počećete da vidite i reagujete na stvari onakve kakve jesu, i osjetićete
kako vas ispunjava harmonija vaseljene. Tada ćete konačno osjetiti šta je
ljubav.
Život je zanosna arija za onoga ko ima uši; ali rijetka
su, veoma rijetka ljudska bića koja uopšte mogu da je čuju.
"vi možete stvarno voljeti nekoga samo onda i u onoj mjeri u kojoj realno vidite tu osobu, "
ОдговориИзбришиNe razumem termin "realno videti". Realnosti su subjektivne kategorije.
Čiji sud da je nešto realno može biti objektivan?
(Sigurna sam da smo već na temu realnisti... slepa ulica, rekla bih) :)
Realno nekoga poznajemo u mjeri u kojoj nije postavljen na pijedestal, proizvod mašte, želje da bude onakav kakvim mi nekoga hoćemo, tražimo... Realno poznajemo nekoga onoliko koliko vidimo sve njegove mane i volimo, cijenimo ili poštujemo ga uprkos njima, ne dodajemo mu ništa što ne posjeduje, niti mu oduzimamo ono što ima.
ИзбришиNeko jeste za pijedestal...
ИзбришиElem, voleti čoveka znači ... voleti čoveka.
Voleti čoveka ne znači volim te zato što si ... takav i takav, a nisi onakav!
Skup svih tvojih osobina nema nikakve veze s mojom ljubavlju prema tebi, pa, prema tome, "realnost" mojih pogleda je nebitna!
Napr. neko će reći da si prijatan i razgovorljiv, pa te zato voli, dok će drugi reći da si naporan i brbljiv, pa te zato ne voli. Realnost, kažeš? :)
Realnost je poznavati nekoga, a to nije lako, kao što nije lako ni voljeti u pravom smislu te riječi. Ne pričam o površnom, usputnom, uzgrednom poznavanju, već o "pravom" poznavanju neke ličnosti, o viđenju svih njegovih vrlina, mana, poznavanju njegovog razmišljanja, mentalnog sklopa... Naravno, onoliko koliko senzibilnosti čovjek ima da nekoga na taj način "vidi". Tek tada i nastupa prava ljubav, sve drugo su projekcije, želje, mašta... Zato prave ljubavi i jesu rijetke, zato u sebi probuditi taj osjećaj, onaj najdublji, istinski, čisti, čemu teže svi oni koji se potpuno posvećuju duhovnom životu, i nije tako lako. D a jeste, na svijetu, kako to reče Aristotel, ne bi postojali zakoni, vladala bi ljubav, a tamo đe ona vlada zakoni nijesu potrebni.
ИзбришиZadovoljstvo je čitati ovakav tvoj odgovor. Zaista.
ИзбришиBez obzira što se nikako ne čujemo.
Ti kažeš da je realnost poznavati nekoga i
da ga tek onda možeš istinski voleti.
Ja kažem da ga ne moraš skroz poznavati, a da ga možeš istinski voleti.
I da tad, kad ga istinski voliš, možeš prihvatiti i njegove mane koje se, neminovno, vremenom pojavljuju / menjaju. Poznavanje nekog čoveka nije nešto što se jednom odigralo i to je završeno, baš zbog toga što se i čovek stalno menja, nekad na bolje, a nekad na gore.
U duhovnom smislu, samoostvaren čovjek, svetac, voli sve ljude bezuslovno. Ali čak i ta njegova, takva, ljubav može, i jeste, prema određenim ljudima, ili Bogu, "nijansiranija", predanija, dublja. Kao što se određeni ljudi vole, ali na različite načine.
ИзбришиOnaj ko je u sebi ostvario tu bezuslovnu, svetačku, božansku ljubav, voljeće sve ljude, ali neće i njihove postupke, pa će se prema njima, zavisno od njihovih postupaka, različito i odnositi.
Mi, obični ljudi, volimo ili ne volimo zavisno od naših želja, htijenja, emotivnih ispunjenosti. Tako da prema nekome možemo da imamo određene simpatije (jer je zanimljiv u druženju, duhovit, elokventan...), a da ga ne volimo, da nam se ne dopada njegov karakter, njegov etički kredo. S druge strane, može da nam se dopada nečiji karakter, da ga poštujemo, ali da ga ne volimo.
Ljubav se ne p(rep)oznaje čulima, ljubav se p(rep)oznaje duhom. Čula „dodiruju“ svijet, ali ne i njegovu suštinu. Slika svijeta koju nude čula nije slika svijeta koju otkriva duh. Ima ljudi koji nas na prvi pogled oduševe, izgledom, šarmom, rječitošću, ali koji nam, poslije izvjesnog vremena, postanu dosadni, prazni. Blještava površina, puna poštapalica, naučenih fraza, ispod toga ništa, praznina misli i duha. A ima onih čija spoljašnjost, često ćutljivost, prikriva bujnost, dubinu i bogatstvo misli, “eksploziju” duha, koji se ne mogu prepoznati na prvi pogled, na prvi utisak. Ili mogu, ali potrebna je slična unutrašnja vizija, dodiri unutrašnjih vizija duha, duhovna “hemija” iz koje može da se rađa prava, istinska ljubav. Partnerska ili samo duhovna, zavisno od stremljenja osoba koje se na taj način ujedinjuju.
Naravno, svako drugoga prepoznaje onoliko koliko mu to njegov duh dozvoljava. “Sirov” duh može doprijeti samo do istog takvog, primitivan do primitivnog, bogat do bogatog. Na nekom višem, suptilnijem nivou, duh prepoznaje drugog i među njima postoji određena, manja ili veća, privlačnost.
Zato je najveća greška tvrdnja da se surpotnosti privlače. Ili da je ljubav slijepa. Ništa tako dobro ne vidi kao ljubav. Različitosti se na prvom pogledu mogu i privući, to da, ali se brzo i razilaze, ne može postojati duže, intenzivnije postojanje. U suprotnom je to sve bez ljubav – uslovljena udruženost, zadovoljavanje određenih potreba, strah od samoće, lijeno prepuštanje navici…
Ljudsku ljubav prate, u večoj ili manjoj mjeri, požuda, sebičnost, ljubomora, posesivnost. Hoćemo da onaj koga volimo voli i nas, osjeća isto prema nama, u suprotnom se rađa razočaranje, patnja. Samo partner koji voli bezuslovno, iz čistine svog duha, oslobođen posesivnosti, sebičnosti, može biti srećan, istinski srećan, bez ljubomore, patnje, ljutnje, ako onaj koga voli svoju ljubav poklanja nekom drugom, srećan je sa nekim drugim. Za to treba izuzetno razvijen duh, samoostvarenost ljubavi koja je uspunjena sama sobom, dovoljna sama sebi, a uvijek se preliva, u manjoj ili većoj mjeri, i na sve druge. A to je već nivo čiste duhovne, božanske ljubavi.
Stub nečije ličnosti, koji smo prepoznali, ono je što nas privlači i što volimo. Cjelokupna ličnost. Manje više sitne promjene, pozitivne ili negativne (kojih mora biti, ne govorimo o svecima) koje se naknadno pojavljuju i uviđaju, kao i sitne suprotnosti koje postoje ali koje ne dotiču ljepotu i čvrstinu duha koju smo prepoznali, nebitne su, samo doprinose uvidu u raznovrsnost ličnosti, nikako ne pomjeraju temelje nečijeg postojanja – njegovog moralnog kodeksa, pogleda na život i svijet, mentalni sklop, naprotiv, samo učvršćuju odnos. Ako ti naknadni uvidi znače i “urušavanje” tog stuba nosioca ličnosti, ako značajnije mijenja njegov fundament, onda nastaju problemi.
p.s. o ovome ne bih više, jer koliko god da se kaže, stotinu puta više toga će ostati nerečeno. Otkad je svijeta i vijeka o ljubavi se govori i piše, i još uvijek ostaje nešto što se još ima reći. Beskrajna priča.
Ovo su tvoje reči? Nije nečiji citat ili tako nešto...
ИзбришиMoje, zašto? Samo ovog puta nijesam kucao direktno, već sam zapravo prvo u vordu napisao, dva tri puta ponešto dodao i ispravio, zato i ima manje grešaka i nepreciznosti nego uobičajeno.
Избришиp.s. ali sad sam opet pročitao i uvidio nekoliko grešaka, ali nema ispravljanja, sad ostaje kako je.
ИзбришиIzuzetna mi je čast i zadovoljstvo...
ИзбришиSad stvarno nemam reči za ovakav dar!
Moram malo da dođem sebi ... :)
Ovo arhiviram :) :) :)
Избриши