Mitropolit Antonije Blum - BUDIMO UVIJEK DO KRAJA ISKRENI U MOLITVI

Ako je suština molitve opštenje čovjeka sa Bogom, tj. opštenje slično onom koje se dešava između dvoje ljudi, onda se podrazumijeva da između Boga i čovjeka mora da postoji pravo duboko razumijevanje i srodstvo. Hristos u Jevanđelju govori: "Neće svaki koji Mi govori: 'Gospode, Gospode' ući u Carstvo Nebesko, nego onaj koji tvori volju Oca Mojega" (Mt.7,21). Ovo znači da nije dovoljno da se čovjek moli već da, osim molitve, osim molitvenih riječi, treba i da živi životom koji bi bio izraz ove molitve, koji bi ovu molitvu opravdavao. Jedan drevni pisac kaže: Ne svodi molitvu samo na riječi: učini da čitav tvoj život bude služenje Bogu i ljudima... I tada će, ako se budemo molili živeći ovakvim životom, naša molitva zvučati istinito. Inače će ona biti potpuna laž, inače će ona biti izražavanje misli i osjećanja koji u nama ne postoje, koje smo od nekoga preuzeli, zato što nam se čini da sa Bogom tako treba razgovarati. A Bogu je potrebna istina: istina našeg uma, istina našeg srca i obavezno istina našeg života.

Kakva je zapravo korist ako opštenje nije do kraja istinito? A istinitost nastupa onog trenutka kada mi stajući pred Boga, postavimo sebi pitanje: "Ko sam ja pred Licem Onoga sa Kim sada stupam u razgovor? Da li ja, zaista, želim da se sretnem sa Njim licem u lice, da li moje srce čezne za Njim? Da li je moj um otvoren? Šta je zajedničko meni i Onome Kome se obraćam?.." I ako otkrijemo da nema ničeg zajedničkog među nama ili da ima premalo toga, onda će i molitva obavezno biti ili neistinita ili slaba i nemoćna i neće izražavati čovjeka.

Insistiram na tome zato što je to važna osobina molitve: moramo biti iskreni do kraja. Tada se javlja pitanje o tome kakvim riječima se treba moliti. Zašto se, na primjer, u crkvi svi mole tuđim riječima, odnosno riječima Svetih, riječima koje su nastale tokom vjekova i pokoljenja? Može li se ovakvim riječima moliti istinito? Da, može! Samo, da bi ova molitva bila istinita potrebno je sa ovim ljudima koji su se stoljećima prije nas molili svom dušom svojom, svim umom svojim, svom snagom svojom, svim vapajem duše svoje, podijeliti iskustvo bogopoznanja i iskustvo ljudskog života iz kojeg su se ove molitve rodile. Sveti nijesu izmišljali molitve. Molitve su se u njima rađale iz prijeke potrebe: iz radosti, ili iz nesreće, ili iz pokajanja, ili iz tuge zbog napuštenosti, ili naprosto zbog toga što su i oni pravi, istinski ljudi - i zato što je opasnost pred kojom su se nalazili izazvala upravo ove molitve, iščupala ih iz duše. I ako želimo da se molimo ovim riječima moramo da saučestvujemo u njihovim osjećanjima i iskustvu.

Kako ovo da učinimo? Možemo li da se prenesemo stoljećima u prošlost? Ne, ne možemo, ali postoji negdje u nama jedno osnovno ljudsko iskustvo koje nas sjedinjuje sa njima. Mi smo ljudi kao što su to i oni bili, i mi tražimo Boga, Istog Onog Kojeg su oni tražili, Kojeg su oni našli. Borba koja se u nama odvija jeste ista ona borba koja je razdirala njihove duše.

Dakle, možemo od njih da naučimo da se molimo isto onako kao što u potpuno drugoj oblasti širimo svoje znanje, produbljujemo ga, učestvujemo u iskustvu koje bi nam inače bilo nedostižno - kao kada slušamo sa pažnjom muzička djela velikih majstora, kao kada se zagledamo u slike velikih majstora. Oni su živjeli istim životom kao mi, samo su ga oni osjećali u njegovoj prefinjenosti i dubini koje nama nijesu uvijek dostupne, a preko njihovih djela mi saučestvujemo u njihovom shvatanju, koje inače ne bismo mogli da postignemo. Upravo zato treba da sjedinimo život i molitvu, da ih slijemo u jedno, kako bi nam život dao hranu za molitvu i, sa druge strane, kako bi naš život bio izraz istinitosti naše molitve.