Mitropolit Antonije Blum - POTRUDIMO SE DA SE MOLIMO BOGU U ISTINI

Molitva je vapaj duše, molitva je riječ koja se otkida iz srca. Postaviti pitanje zbog čega se čovjek moli za vjernika je podjednako neshvatljivo kao kad bi se reklo: zašto ovaj zaljubljeni čovjek govori voljenoj o svojoj ljubavi? Zbog čega dijete plače, obraćajući se majci kad mu je nešto potrebno? Zato što ono zna da će se ona odazvati na njegovo dozivanje, zato što će na njegove riječi ljubavi uzvratiti radošću i uzajamnom ljubavlju. Ponekad se vjernik moli zbog toga što ga je obuzelo živo i duboko osjećanje Božije blizine i Njegovog prisustva. Ovo može da se dogodi u crkvi, može da se desi kod kuće, ili u polju, ili u šumi - čovjek odjednom osjeti da je Bog blizu, srce mu je puno umiljenja i ispunjeno trepetom. I eto, čovjek se sa molitvom, bilo zahvalnosti, ili radosti, ili naprosto trepeta, obraća Bogu. Car David u jednom svom psalmu kliče: "Gospode! Radosti moja!". Eto to je prava molitva. Ponekad u čovjeku koji je to doživio ostaje osjećanje: "O, kada bi ovo potrajalo!" I obuzima ga čežnja za Bogom. Čini mu se da se sada Bog nekako udaljio ili da se on sam udaljio od Boga. Naravno da nije tako. Bog nam je beskonačno i stalno blizu... I čovjek počinje da traži Boga kao što ponekad u tami pipamo oko sebe tražeći neki predmet. Čovjek ne traži Boga negdje na nebu, on traži Boga duboko u sebi, trudi se da molitveno i sa strahopoštovanjem utone u sopstvene dubine da bi ponovo stao pred Lice Božije.