Duhovnost

U jeziku ljubavi, ono što se kaže nije bitno; bolje reći, to je način na koji je nešto rečeno. Riječ više tu nije bitna. Sadržaj, poruka je tu važna. To je sada razgovor srca sa srcem, a ne diskusija uma sa umom. To nije debata: to je zajedništvo. Zato je to rijetkost.

Naša svjetlost u stvari nije naša, već se može uporediti s mjesečevim svijetlom. Mjesec sjaji zbog toga što ga sunce obasjava. Ako mjesec ne bi bio izložen svijetlu koje dolazi od sunca, bio bi uvijek mračna planeta. Tako je i s nama. Naša svjetlost je posledica našeg izlaganja Božijoj svjetlosti. Što se mi više izlažemo svjetlosti, sve više ćemo sami svijetliti drugima. 

Svako se može naljutiti, to je lako. Međutim, biti ljut na pravu osobu, do pravog stepena, u pravo vrijeme, sa pravim razlogom i na pravi način - to nije u stanju bilo ko da učini, te nije nimalo lako. 

Kad čovjek iskazuje istinu, to ne znači da ta istina izlazi iz čovjeka. Svaka istina je od Boga. Ona samo prolazi kroz čovjeka. Ako ona prolazi kroz ovoga a ne kroz onoga, to je samo stoga što je taj čovjek umio da se učini toliko prozračnim da istina može da prolazi kroz njega.

Ljudi se hiljadu puta više trude da steknu materijalno nego duhovno bogatstvo, mada je sasvim sigurno, da našu sreću stvara ono što jesmo, a ne ono što imamo. Neko je, recimo, mlad, lijep, bogat i cijenjen, pa se pitamo, kad želimo da ocijenimo njegovu sreću, je li zbog toga vedar; ako je, naprotiv, vedar, sasvim je svejedno je li mlad ili star, uspavan ili grbav, siromašan ili bogat: on je srećan. 

Dok ne shvatimo lažnost smrti, naši će životi ostati lažni. Dokle god postoji strah od smrti, stvarni život ne može postojati. Dokle god drhtimo od straha pred smrću, ne možemo sagledati punoću življenja svoga života. Živjeti mogu samo oni za koje je sjenka smrti nestala zauvijek. Kako može preplašen i dršćući um živjeti? Kad nam se čini da se smrt približava svakog trenutka, kako je tada moguće živjeti? Kako možemo živjeti?

Zahtijevati da neko pamti sve što je ikad pročitao, bilo bi isto što i zahtijevati da sve ono što je ikad pojeo još uvijek nosi u sebi. Od ovoga je živio tjelesno, a od onoga duševno i tako je postao ono što jeste. 

Vidim, iz kontejnera izlazi tamnoputa devojčica duge kovrdžave kose. Ona liči na Botičelijevog anđela. Izranja iz đubreta kao mala Venera iz školjke i mutne morske pene koju je izbljuvao grad.  Devojčica kaže majci: „Nema…“ Ima li kraće i strašnije reči u našem jeziku od tog večnog „nema“? Ta reč predugo traje. Majka kaže: “Pogledaj još malo…” i dete ponovo iščezava u đubretu. Stojim zapanjen tim prizorom. Moj prijatelj, i sam siromašan, nikada ne baca ostatke hleba u đubre. On ih stavlja u plastičnu kesu i polaže pokraj kontejnera. Hleb volšebno iščezava, čim ovaj uđe u kuću. Glad ima četvore oči. Gladni stolećima, kupujemo više hleba nego što nam je potrebno. A, onda ga bacamo. Hleb u đubretu nije dobar prizor. On sluti na zlo. I zlo dolazi. Naši stari su nas učili da podignemo komad hleba koji je pao na zemlju, da dunemo u njega, poljubimo ga i prekrstimo se. Jedanput sam video princezu Jelisavetu kako podiže komad hleba koji joj je pao, kako ga ljubi i krsti se. Dobar,...

"Kada je Buda dostigao Savršenstvo, Prosvjetljenje, pitali su ga: ‘Šta si postigao?’ On se nasmijao i rekao, ‘Ništa - jer što god sam postigao, to je već bilo u meni. Ništa novo nijesam postigao. To je oduvijek bilo tu, to je moja prava priroda. Ali ja se nje nijesam sjećao, nijesam je bio svjestan. Skriveno blago je uvijek bilo tu, ali sam zaboravio na njega'".

Boga možemo izučavati kroz sve i svakoga u univerzumu, jer Bog nije zarobljen u džamijama, hramovima, sinagogama ili crkvama. Ako baš želimo saznati gdje on tačno boravi, možemo ga pronaći samo na jednom mjestu: u srcu onoga ko istinski voli.  To kako doživljavamo Boga direktan je odraz toga kao doživljavamo sebe. Ukoliko pomisao na Boga u nama izaziva strah i krivicu, to znači da iz nas izvire puno straha i krivice. Ako Boga doživljavamo kao punog ljubavi i saosjećanja, mi smo isti takvi.

Središte tvoga srca je mjesto gdje život otpočinje - najljepše mjesto na svijetu.

Svi smo mi lišće, cvijeće i plodovi Raznih grana-religija Nerođenog i besmrtnog drveta života. Hajde da gledamo da volimo Boga A ne da brinemo Koja je religija najbolja.

Sve dakle što hoćete da čine vama ljudi, činite i vi njima: jer je to zakon i proroci. Ko je mati moja, i ko su braća moja? Ko izvršuje volju Oca mog koji je na nebesima, onaj je brat moj i sestra i mati. Jа i Otаc jedno smo. Jа sаm došаo nа svijet kаo svjetlost, dа nijedаn koji vjeruje u mene ne ostаne u tаmi. Jа sаm zа to rođen, i zаto dođoh nа svijet, dа svjedočim istinu. I svаki koji je od istine slušа glаs moj. Jа sаm Put, Istinа i Zivot.

Većina ljudi misli da se iza spuštenih vjeđa nalazi jedino tama. No, kako se budete duhovno razvijali i koncentrisali na „jedino“ oko u čelu, otkrivaćete da se otvara vaš unutrašnji pogled. Ugledaćete jedan drugi svijet, svijet bezbrojnih svjetala i veličanstvene ljepote. Pred vama će se pojavljivati vizije svetaca, kao one himalajskih svetaca koje sam ja vidio. Ako se budete koncentrisali još dublje, i vi ćete čuti Božji Glas. Sveti nam spisi stalno govore o Božjem obećanju da će komunicirati s nama. „Tražit ćete me i naći ćete me, jer ćete me tražiti svim srcem svojim.“ - Jeremija 29:13. „Jahve je s vama, jer ste vi s njime; i ako ga budete tražili, naći ćete ga; ako li ga ostavite, i on će ostaviti vas.“ - Ljetopisi II 15:2. „Evo , stojim na vratima i kucam. Ako ko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njime, i on sa mnom.“ - Otkrivenje 3:20. Ako uspijete samo jednom „slomiti kruh“ (odnosno, jesti) s Gospodom, slomiti Njegovu šutnju, tada će često govoriti ...

Čuvaj se od ograničavanja na neku posebnu religiju odbacujući sve ostale, jer bi ti time mnogo dobrog umaklo, u stvari, umaklo bi ti Znanje o realnosti. Budi u sebi otvoren za sve oblike vjere, jer je Bog isuviše prostran da bi se mogao obuhvatiti jednom vjerom više nego nekom drugom. 

Ono što je prošlo više ne postoji, ono što će biti još nije došlo. Pa šta onda postoji? Samo ona tačka u kojoj se sastaju prošlo i buduće. Eto, u toj tački je sav naš život.

Prava sreća čovjekova biće ako postigne svoje oslobodjenje od drugih ljudi; a osloboditi se, to je najprije odvojiti svoju sudbinu od presije tuđih primjera, dajući svom životu pečat svoje sopstvene prirode i svojih ukusa.

Smatraj svaki dan kao jedan cio, otpočet i završen život. Odživi ga kao cjelinu a ne kao dio. Nek se svaki tvoj dan odroni od tebe kao cio jedan čovjek s kojim ćeš željeti da se opet sastaneš kao s prijateljem i da ga bez stida pokažeš vasioni. 

Tražiti sreću negdje van sebe isto je što i pokušaj da se oblak uhvati lasom. Sreća nije stvar. To je stanje uma. To je nešto što se mora živjeti. Ona se ne može osvojiti ni svjetovnom moći niti sticanjem novca.  Životi ljudi su tako sumorni i nezanimljivi jer oni svoju sreću crpe iz plitkih potočića, umjesto da se okrenu neograničenom izvoru svekolike radosti unutar njih samih.

Postoje nade koje se graniče s ludošću. Da ti pravo kažem, da nije takvih nada, već bih odavno digao ruke od života.

Naš najdublji strah nije da smo nesposobni. Naš najdublji strah je da smo moćni izvan svih granica. Plaši nas naše svijetlo, a ne naš mrak. Pitamo se:  Ko sam ja da budem briljantan, divan, talentovan, nevjerovatan?  U stvari, ko si ti da ne budeš? Ti si božije dijete. Nećeš pomoći svijetu ponašajući se skromno. Nema ništa prosvjetljujuće u tome što češ se spustiti tako da se drugi ljudi oko tebe ne osjećaju nesigurno. Svima nam je suđeno da blistamo, kao djeca. Rođeni smo da očitujemo božiju slavu koja je u nama. Ona nije samo u nekima od nas; ona je u svima. I kada svijetlu dopustimo da sija, mi nesvjesno dajemo odobrenje i drugim ljudima da rade isto. I kao što se oslobađamo našeg straha, tako naše prisustvo automatski oslobađa druge.

Strpljivost nije pasivna patnja. Strpljivost znači biti u stanju vidjeti dovoljno daleko i imati povjerenja u krajnji ishod procesa. Što je strpljivost? To je gledati trn, a vidjeti ružu, gledati noć, a vidjeti zoru. Nestrpljivost znači vidjeti samo ono što nam je pod nosom i zbog toga ne biti u stanju vidjeti ishod. Oni koji ljube Boga nikada ne ostaju bez strpljivosti, jer znaju da je potrebno vrijeme kako bi mladi mjesec postao puni. Sudbina ne znači da vam je život tačno unaprijed određen. Stoga je prepuštanje sudbini i izbjegavanje aktivnog doprinosa muzici svemira znak potpunog neznanja. Melodija svemira čuje se svuda, a stvarana je na četrdeset različitih nivoa. Vaša je sudbina nivo na kojem učestvujete u sviranju. Možda ne možete promijeniti svoj instrument, ali vještina kojom svirate sasvim je u vašim rukama.

Mi nijesmo atomi prašine koja se u oblacima bez cilja diže ljeti nad drumovima, nego sićušni djelovi beskonačnog mozaika kome ja ne mogu ni naslutiti smisao, oblik ili veličinu, ali u kom sam, našao svoje mjesto i stojim pobožno, kao u hramu!

Znate li koji je znak buđenja? Trenutak u kome se pitamo: "Jesam li ja lud, ili su to svi ostali?" Zaista je tako. Jer mi smo stvarno ludi. Čitav svijet je lud. Jedini razlog što nijesmo zatvoreni u ludnice je što nas ima previše. Dakle, ludi smo. Živimo tako, poštapajući se suludim idejama o ljubavi, odnosima s drugim ljudima, sreći, radosti i svemu ostalom. Stekao sam ubjeđenje kako smo do te mjere ludi da, kad se svi slažu u nečemu, onda to mora biti pogrešno! Svaka nova ideja, svaka velika ideja, potekla je od manjine koju je činio jedan čovjek. Čovjek koji se zvao Isus Hrist – manjina koju čini jedan čovjek. Svi su govorili drukčije od onog što je on govorio.

Pakao je ovdje i sada. I raj također. Prestanite brinuti o paklu ili sanjariti o raju, jer i jedno i drugo postoji upravo u ovome trenutku. Svaki put kada volimo uzdignemo se u raj. Svaki put kada mrzimo, zavidimo ili se svađamo, obrušimo se ravno u vatre pakla. Ljudsko biće ima jedinstveno mjesto među božjim stvorenjima, ono jedino ima inteligenciju za propitkivanje o smislu i uzroku svega, za samospoznaju. “Udahnuo sam svoj Duh u tebe,” kaže Bog. Baš svako od nas, bez izuzetka, stvoren je kako bi bio božji izaslanik na Zemlji. Zapitajte se koliko se često ponašate kao izaslanik i ponašate li se uopšte ikada tako? Zapamtite, na svakome od nas je da u sebi otkrije božanski duh i živi u skladu s njim.

Na koji način u čovjeku koji ne vjeruje u Boga može da se rasplamsa želja da traži ono o čemu on kao nevjerujući nema pojma? Nije dovoljno što su oko njega vjernici koje on, možda i poštuje, čiji um cijeni, čija mu se ubjeđenja čine vrijednima pažnje. Da bi se molio on mora i sam nešto da doživi. Tako se dešava da čovjek razmišljajući o sebi saznaje odjednom dvije protivrječne stvari. Sa jedne strane, gledajući sebe u ovom beskonačno velikom, ogromnom, pokatkad strašnom i opasnom svijetu, on ne može da se ne osjeti kao zrnce pijeska, kao majušno zrnce koje mogu da satru sila i moć ovog svijeta. A sa druge strane, okrenuvši se prema sebi samom, zamislivši se nad sobom, čovjek odjednom dolazi do saznanja da je, u izvjesnom smislu, neuporedivo veći od onog velikog svijeta u kojem on izgleda kao tako malo, sićušno i krhko zrnce. Čitav svijet koji je oko njega nalazi se u ropstvu dvaju dimenzija: vremena i prostora, a čovjek u sebi osjeća neku treću dimenziju - u njemu postoji dubina koje ...

Sa duhovne tačke gledišta, svaki tragalac je početnik. Početnik je onaj ko ima unutrašnju potrebu da izraste u nešto još božanstvenije, još prosvjetljenije, još ispunjenije. Onog trenutka kad poželite da stalno i bez prestanka napredujete, onog trenutka kad poželite da sami sebe nadmašite i zakoračite u vječno prevazilazeće Onostrano, postajete vječiti početnik. Ako ste potpuni početnik, možete početi sa čitanjem duhovnih knjiga ili spisa. To će vam pružiti inspiraciju. Trebalo bi da čitate knjige duhovnih učitelja u koje imate bezgranično povjerenje. Zaista, postoje učitelji koji su dosegli najvišu svijest, i ako čitate njihove knjige, sigurno ćete biti nadahnuti.  Takođe je dobro da se družite sa ljudima koji već neko vrijeme meditiraju. Oni možda nijesu u stanju da vas uče, ali će moći da vam daju inspiraciju. Čak i ako samo sjedite pokraj njih dok meditiraju, vaše unutrašnje biće uzeće od njih određenu količinu meditativne moći. Vi ništa ne kradete; jedino što vaše unu...

Tražio sam Boga među hrišćanima i na krstu i tu ga ne nađoh. Pođoh u drevne paganske hramove; tamo ni traga od njega. Uđoh u planinske pećine Hire i stigoh i do Kandahara, ali Boga ne nađoh. Čvrsto riješen, pođoh na vrhove planine Kavkaza a tamo nađoh samo staništa orlova. Onda usmjerih moju potragu u Meku na Ćabu, utočište starih i mladih... Boga ni tamo ne bješe. Okrenuvši se filozofiji, potražih Ga kod Avicene, ali u njegovim djelima Ga nije bilo. Pođoh potom na mjesto Prorokovog iskustva velike pojave Boga "na samo dva metra od njega", ali Bog ne bješe čak ni tamo, na tom uzvišenom mjestu. Najzad, pogledah u svoje sopstveno srce i tu Ga vidjeh; ni na kom drugom mjestu On nije bio.

Istok, zapad, jug ili sjever jako se malo razlikuju. Bez obzira koje vam je odredište, neka vam svako putovanje bude unutrašnje putovanje. Ako putujete iznutra proputovaćete cijeli svijet i izvan njega. Potraga za Ljubavlju nas mijenja. Ni kod jednog od tragalaca za Ljubavlju sazrijevanje na tom putu nije izostalo. Od prvoga trenutka kada počnemo tražiti Ljubav počinjemo se mijenjati iznutra i izvana.